Kazalište je još uvijek posvećeno mjesto

Kazalište je još uvijek posvećeno mjesto

Nijedan drugi umjetnički čin nije u svojoj biti tako prolazan kao što je to zbivanje na pozornici, dakle kazalište u najširem smislu toga pojma. Brojna su kazališna djela u svoje vrijeme izvanredno komunicirala s publikom, možda u određenim trenucima bila i bitan, presudan dio kazališne povijesti, no danas su potpuno mrtva i nezanimljiva i ne govore nam apsolutno ništa

S Darkom Stazićem, ravnateljem Gradskoga dramskog kazališta Gavella, razgovarali smo u povodu upravo uspješno završenih Gavellinih večeri i početka nove kazališne sezone u kojoj je izbor isključivo stranih djela i redatelja već izazvao određene kontroverze, ali je prvom od tih predstava, Mećavom, i opravdao izbor.

Kako ste se odlučili u ovoj kazališnoj sezoni povjeriti sve režije inozemnim redateljima, Aleksandru Ogarjovu, Aleksandru Popovskom, već udomaćenom Januszu Kici i Vasiliju Senjinu?

– U protekle tri godine moga mandata u kazalištu Gavella režirali su Georgij Paro, Božidar Violić, Zlatko Vitez, Nenni Delmestre, Ozren Prohić, Krešimir Dolenčić, Dražen Ferenčina, Tomislav Pavković..., neki od njih i više od jednom. Tek smo odnedavno u teatar počeli intenzivnije pozivati i inozemne redatelje, Mateju Koležnik i Samu M. Streleca u prethodnoj sezoni, kao i u vašem pitanju spomenute redatelje angažirane u aktualnoj sezoni. Dosadašnje iskustvo pokazuje da nismo pogriješili u njihovu izboru, jer su kazalištu donijeli svojevrsnu svježinu, kako u pogledu redateljske poetike, tako i u pristupu poslu. Za boravka u Hrvatskoj slobodni od svih drugih, bilo umjetničkih, bilo privatnih obveza, spremni su u cijelosti predati se poslu koji rade, postavljajući pred glumce nove zahtjeve, često i takve s kakvima se ansambl prvi put susreo. Sve je to rezultiralo izvanrednim predstavama s jedne strane i zadovoljenjem legitimnih glumačkih ambicija za traženjem novih umjetničkih izražaja s druge strane. Osim toga, mišljenja sam da ne smijemo ostati zatvoreni neprestano u jedan te isti krug redateljskih imena, a spremnost na izlaganje novim utjecajima, poetikama i metodama stvaranja predstava dobitak je i za kazališne djelatnike i za gledatelje.

Koji su vam bili kriteriji i možete li nam nešto reći o izboru svakog od njih?

– Kazališna struka u Hrvatskoj, ali i šira teatarska javnost, dosad je imala prigodu upoznati se s radom Ogarjova, Popovskog, Kice i Senjina. Svi su oni već režirali kod nas, a i neki od naslova koje su radili izvan Hrvatske gostovali su na našim pozornicama. Visoke ocjene kritike i izvrstan prijem publike njihovih predstava bile su razlogom angažiranja tih redatelja u kazalištu Gavella. Aleksandar Ogarjov postavio je kod nas Puškinovu Mećavu, kojom je još jednom dokazao kako je riječ o iznimnu umjetniku, a potpuno sam uvjeren da će i ostala trojica redatelja u cijelosti opravdati povjerenje koje im je ukazano. Aleksandar Popovski trenutno je u probama Sna ivanjske noći, a glumački ansambl angažiran na predstavi oduševljen je suradnjom s tim izvanrednim redateljem bujne, neobuzdane mašte i golema teatarskog znanja.

U ovoj sezoni sve su premijerene predstave djela stranih autora. Zašto je tako i možete li nam obrazložiti svoje razloge izbora pojedinih djela: Mećave, Orfej silazi, Turandota i Sna ivanjske noći?

– Misija je kazališta Gavella da na scenu postavlja djela svjetske dramske literature, kao i ona domaćih autora, da uprizoruje klasike, ali i novija ostvarenja domaćih i stranih autora. Ponekad je, međutim, nemoguće podrediti se tom imperativu unutar jedne kazališne sezone. Pogledamo li malo unatrag, vidjet ćemo da smo na scenu postavljali i Matu Matišića i Ladu Kaštelan i Filipa Šovagovića kao suvremene hrvatske autore, da smo imali Krležina Areteja kao domaćega klasika, pa Gogolja i Bulgakova, kao strane, da smo uprizorili i Glowackog i Berkoffa i LaButea, suvremene strane dramske pisce. Dakle, u repertoaru nastojimo ostvariti misiju koju kazalište Gavella kao municipalni teatar ima. Tako će biti i ubuduće.

Što je s hrvatskim piscima mlađe i srednje generacije, do Dubravka Mihanovića, Ivana Vidića, Lade Kaštelan...

– Vidić je najavio da će ovih dana donijeti svoj novi tekst, Kaštelanovoj je kazalište Gavella naručilo tekst i, koliko znam, na njemu radi, Mihanović je obećao da će za iduću sezonu ponuditi tekst koji već ima u glavi, ali ne i na papiru. Dakle, upravo na to troje dramskih pisaca koje ste spomenuli teatar u Frankopanskoj računa u sljedećem razdoblju. Dakako, presudna će biti naša procjena kakvoće tih tekstova. Međutim, ponudi li bilo koji drugi nespomenuti autor neko svoje novo djelo, kazalište će Gavella ozbiljno razmotriti mogućnost njegova uprizorenja. Raduje činjenica da u Hrvatskoj gotovo svaki novi dramski tekst, ako je barem standardne kvalitete, ugleda svjetla pozornice u nekom od kazališta. Naši se dramski pisci ne mogu požaliti kako su neizvođeni.

Kakva je situacija s novim, neafirmiranim autorima i njihovim dramama? Kakvi su tekstovi koje ste imali prilike čitati?

– Dramaturg kazališta i ja redovito pratimo sve što nam je dostupno, bila riječ o već afirmiranim piscima ili o onima koji pišu prve kazališne pokušaje. U tom iščitavanju srećemo se s doista raznolikim poetikama, spisateljskom vještinom, proživljenošću, autohtonošću... – riječju, s kvalitetom ponuđenog. Kad je riječ o posve mladim piscima, najčešće su to djela malih formi, pa kao takva već svojim opsegom i brojem lica ne nude mogućnost uprizorenja na velikoj sceni.

Što je s baštinom, odnosno koji tekstovi velikih hrvatskih književnika po vašem mišljenju i danas komuniciraju sa suvremenom publikom?

– Kazalište je umjetnost trenutka. Nijedan drugi umjetnički čin nije u biti tako prolazan kao što je to zbivanje na pozornici, dakle kazalište u najširem smislu tog pojma. Brojna su kazališna djela svojedobno izvanredno komunicirala s publikom, možda u određenim trenucima bila i bitan, presudan dio kazališne povijesti, no danas su potpuno mrtva i nezanimljiva i ne govore nam apsolutno ništa. Ograničen je broj kazališnih tekstova koji preživljavaju stoljeća i novim naraštajima uvijek iznova okrivaju neprolaznu ljepotu i vrijednost. Suvremeno iščitavanje takvih autora uzbudljivo je jednako kao i postavljanje na scenu nekoga suvremenog komada. Tko su ti autori u nas? Krleža, Držić, Vojnović, Marinković, možda Tituš Brezovački...? A što je s Vetranovićem, Nalješkovićem, Gundulićem, Palmotićem, Ogrizovićem, Galovićem, Cesarcem...? Posljednji svakako su u svoje vrijeme bitno pridonijeli razvoju hrvatskog glumišta te pripadaju, nedvojbeno vrijednoj, hrvatskoj baštini, no je li to dovoljan razlog za njihovo postavljanje na kazališne daske?

Postavili ste Krležina Areteja na novi način. Hoćete li i dalje izvoditi neka Krležina djela, osobito ona manje izvođena?

– Veličina i snaga Krležina djela uvijek će iznova pozivati kazališne umjetnike da se tom piscu vraćaju kao nadahnuću i poticaju novih iščitavanja. Imao sam sreće biti suputnikom uzbudljivoga kazališnog putovanja na plovidbi Teatra Ulysses, ovog ljeta na Brijunima, kad se tražio odgovor na pitanje živi li još Krležina riječ i korespondira li s današnjom publikom. I Pijana noć 1918. i Balade Petrice Kerempuha izvorno nisu, dakako, dramski tekstovi. Oko njih i na njima trebalo je sagraditi magiju teatra i suočiti je s publikom. Rezultat je zadivio. Usred Istre igrati Balade na jeziku okolini potpuno nerazumljivu, i doživjeti tako izvanredan uspjeh. Ili pak uzeti gotovo dnevnički zapis o događaju iz davne 1918. godine, mjeseca studenoga, kad je propala Austrija i kad je Zagreb dočekivao srpske vojnike, a Hrvatska ulazila u nove državnopravne odnose. Ta tema danas se na prvi pogled čini nezanimljivom i dalekom. A ipak, usprkos tome, tamo je napravljena predstava koja toliko govori o nama danas, a možda i o nama sutra da publika nije mogla ostati ravnodušnom. Ni na Brijunima, ni u Beogradu, gdje je poslije igrana. Bio je to za mene živi dokaz kako je Krleža i danas pisac koji nam ima mnogo toga reći tako sugestivno i neposredno da mu se moramo ponovno i ponovno vraćati, napose onim njegovim tekstovima koji nisu opća teatarska mjesta, ako mogu tako reći. Prema tome, kazalište će Gavella u idućih nekoliko godina na repertoar svakako uvrstiti i Krležu. Već godinama razmišljam o tome da se na pozornici u Frankopanskoj postave Zastave. I već godinama razmišljam o tome tko bi to mogao dramatizirati i režirati. Izvrsnih glumaca za podjelu uloga sigurno imamo.

Kako biste definirali repertoarnu politiku Gradskoga dramskog kazališta Gavella u odnosu na druga zagrebačka gradska kazališta?

– Gradsko dramsko kazalište Gavella ima zadaću njegovati pretežito dramski repertoar, iako je u pola stoljeća i više dugoj povijesti donosilo na scenu i komedije, farse, za scenu adaptirane romane i pripovijetke..., mogli bismo reći sve poznate oblike dramskog pisma izuzev glazbenoga teatra. Po tome je najbliže drami Hrvatskoga narodnog kazališta, a u posljednje vrijeme i Zagrebačkom kazalištu mladih. Kazalište Komedija sve se više okreće glazbenim formama, ponajprije mjuziklu, a manje opereti, dok kazalište Kerempuh obrađuje satiričke i komediografske teme. Ipak, bez obzira na podudarnosti, svako kazalište nužno razvija vlastiti profil, koji se iščitava kako iz njegovih repertoarnih odrednica, tako i iz izbora redatelja, a nasljedno i iz stila igre. Te nijanse uočljive su možda jedino strastvenim gledateljima i kazališnim stručnjacima. Najvažnija je, ipak, dobra kazališna predstava, a ona može nastati na svakom, pa i najneobičnijem kazališnom predlošku.

Glumili ste nekad u ZKM-u. Kako danas gledate na repertoar te kuće?

– Dok je prije to kazalište bilo pretežito orijentirano na dječje predstave, danas se čini kako je tu svoju misiju potpuno napustilo, pa se obraća publici za koju bismo teško mogli reći da je neka različita ciljna skupina od one koju ima, primjerice, naše kazalište. Možda je donekle i šteta što izvrstan ansambl toga teatra i dalje ne priređuje predstave za najmanji uzrast, iako im se mora priznati uspjeh u priređivanju repertoara koji trenutno njeguju. Profiliranje kazališta nastaje kao rezultat dugoročno osmišljene repertoarne politike.

Kako gledate na repertoar privatnih kazališta za odrasle i možete li usporediti njihov rad s radom vašega kazališta?

– Privatna kazališta nemaju vlastiti ansambl, a nemaju ni obvezu da u jednoj sezoni priređuju četiri premijerna naslova kao što to imaju municipalna kazališta. U tim i takvim okolnostima, slobodniji su birati manje kazališne forme, imaju vremena raditi na jednoj predstavi i po više mjeseci, mogu angažirati takve glumce koji najbolje odgovaraju pojedinoj ulozi, nemaju obvezu njegovanja nekog posebnog repertoara. Sve to komparativna je umjetnička prednost. Raduje činjenica da mnoga od njih tu prednost znaju iskoristiti i obogaćuju našu kazališnu ponudu doista dobrim predstavama. Javna gradska kazališta moraju, pak, pod imperativom da svaka dva mjeseca na scenu postave novi premijerni naslov s istim ansamblom voditi takvu produkcijsku politiku da izbjegnu zamku proizvodnje predstava i pronađu dovoljno novih poticaja da se izbore za umjetnost. To je ponekad teška zadaća.

Zašto ste napustili Scenu Mamut, na kojoj su realizirane neke iznimne predstave, poput Poljupca žene pauka, Sluškinja i dr.?

– Scena Mamut u biti je skladišni prostor nužan za smještaj dekora koji se tijekom predstave mijenja na sceni. Klaustrofobičan i slabo ventiliran, s neudobnim klupama bez naslona za smještaj malobrojne publike, zvučno nedovoljno izoliran da bi se u njemu mogli odvijati kazališni sadržaji za vrijeme trajanja predstave na velikoj sceni, on je zapravo potpuno neprikladno mjesto za prizorište. Zbog toga smo drugu scenu premjestili u atrij kazališta, koji, usprkos svim svojim nedostacima, ipak može bolje poslužiti toj svrsi. Nažalost, i na Sceni Atrij predstava može početi tek u 22 sata, nakon što publika koja je pratila predstavu na velikoj sceni napusti kazalište, a to je za mnoge poklonike teatra ipak neuobičajeno kasno vrijeme za početak predstave.

Kakvi su vam planovi po pitanju male scene, kako prostorni, tako i programski?

– Stakleni krov iznad atrija kazališta već godinama, nažalost, prokišnjava. Nužno je sanirati to krovište i spasiti teatar od daljega uništavanja, jer su već sad potporni stupovi i mramorni pod atrija ozbiljno oštećeni. U sklopu rješavanja toga gorućeg problema napravljeni su planovi da se iznad atrija sagradi dvorana za pokuse, koja bi istovremeno mogla biti i malim prizorištem za oko sto pedeset gledatelja. Na toj sceni predstave bi mogle počinjati u 20 sati jer je potpuno zvučno izolirana od velike dvorane. Tek izgradnjom te scene može se razmišljati o sustavnu planiranju repertoara na kojem bi se našli manji komadi, a koji bi dao dovoljno umjetničke slobode i za neka scenska istraživanja za kakva danas objektivno u kazalištu Gavella ne postoje uvjeti.

Kako uspijevate uskladiti obveze glumaca s njihovim angažmanom na hrvatskom filmu?

– Kazališni je zakon jasno propisao uvjete pod kojima glumac sa stalnim angažmanom u kazalištu može obavljati umjetničke poslove izvan matične kuće. Za svaki takav posao mora unaprijed dobiti pisanu suglasnost uprave kazališta u kojoj su navedeni i uvjeti pod kojima ga može obavljati. A uprava mu takvu suglasnost, dakako, može i uskratiti ako bi umjetnikova odsutnost narušavala normalnu produkciju teatra. Stalni angažman u tom smislu ima stanovitih prednosti u odnosu na status slobodnog umjetnika, ponajprije socijalnu sigurnost, ali, kao što vidimo, ima i nekih ograničenja. Na svakom je umjetniku da sam odluči u kojem se od tih statusa želi baviti svojom umjetnošću.

Pretpostavljam da je znatno teža situacija sa sapunicama...

– Zakon ne pravi razliku između vrste posla koju glumac obavlja izvan obveza u matičnoj kući. Sapunice se, međutim, snimaju mjesecima, pa i godinama, što znači da glumica ili glumac angažiran na iole ozbiljnijoj ulozi u sapunici ne može istodobno raditi nove predstave u kazalištu u kojem je stalno angažiran. To je za kazalište neprihvatljiva situacija. Nastavi li se trend proizvodnje sapunica ovim tempom, glumci će se morati odlučivati žele li raditi jedan ili drugi posao. Predviđam da će u vrlo skoro vrijeme doći do podjele na one glumce koji rade u sapunicama i na one koji rade u teatru. Drukčije neće ići.

Kako ocjenjujete kvalitativnu razinu novih hrvatskih serija?

– Iskreno, uopće ih ne pratim. Bio bih možda nepravedan kad bih, na osnovi onih nekoliko scena koje sam usput vidio, donosio o njima bilo kakav sud. Moja ocjena o njima ionako je potpuno nebitna.

Utječu li one na očekivanja i ukus i kazališne publike ili je riječ o drugim svjetovima?

– Ukus kazališne publike njeguje se i razvija u kazalištu. Kazalište je oduvijek bila povlastica kulturne manjine, neka vrst posvećenog mjesta, ako se mogu tako patetično izraziti, u kojem čarolija neponovljivosti trenutka, kad jedno živo ljudsko biće nastoji reći drugom čovjeku nešto što će ga ganuti, rastužiti ili razveseliti, nadrasta sva druga slična iskustva, pa onda s takva mjesta odlazimo donekle drukčiji nego što smo bili kad smo ulazili, kao da smo, doista, na nekoliko sati bili u nekom drugom svijetu. Onaj tko na takav način doživi teatar stvorit će u sebi potrebu da mu se uvijek iznova vraća i nikakve sapunice ovoga svijeta to više neće moći promijeniti.

Imate li u planu neka glumačka pojačanja u ansamblu?

– U posljednje dvije godine u kazalištu Gavella angažirani su divni mladi ljudi, koji su, zajedno sa svojim starijim kolegama, danas kadri odigrati najzahtjevniji dramski repertoar. I to sustavno u praksi i dokazuju. Antonija Stanišić, Hrvoje Klobučar, Ozren Grabarić, Đorđe Kukuljica, Ivana Roščić, Mladen Vulić, Nataša Janjić, Perica Marinović, Franjo Dijak, Ana Kvrgić... imena su koja čine bitno pojačanje našeg ansambla, i koji su sa sobom donijeli ganutljivu predanost poslu i silne umjetničke potencijale. Sven Medvešek postat će uskoro naš novi član, a trenutno smo u dogovorima s glumicom mlađe generacije koja bi se ansamblu priključila početkom iduće kazališne sezone.

Što je bit vaše koncepcije Gavellinih večeri?

– Gavelline večeri jedini je kazališni festival u Hrvatskoj koji nije određen ni žanrovski, ni opsegom djela ni autorovim podrijetlom, pa je samim time i prigoda da se na jednom mjestu pokažu najbolja ostvarenja hrvatskog teatra u jednoj sezoni. Izbornik festivala ima punu slobodu pozvati one predstave za koje vjeruje da vrsnoćom zaslužuju sudjelovati, a publika prigodu da usporedi dosege pojedinih produkcija. To je festival dobra teatra, najboljega koji znamo i možemo u nas napraviti, a svoju popularnost u publike dokazuje redovito punim dvoranama. Upravo interes publike da u kratku vremenu stekne uvid u najvažnija kazališna zbivanja u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu, Virovitici, Puli i Dubrovniku najveće je opravdanje postojanja festivala.

Zašto ste se odlučili proširiti program i na inozemna kazališta?

– U konkurenciji za laskavi naslov najbolje u sezoni samo su predstave hrvatskih kazališta. Gosti iz inozemstva, a ove su godine to bila kazališta iz Pečuha, Novog Sada i Ljubljane, pozvani su da upotpune zbivanja na festivalu, ali i da omoguće publici usporedbu tih produkcija i onih nastalih u Hrvatskoj. Osobno bih volio kad bi broj gostiju bio veći.

Što mislite o konceptu i predstavama Festivala svjetskoga kazališta?

– U proteklih pet godina imali smo prilike vidjeti neke izvanredne predstave, ali jednako tako i one za koje je teško bilo dokučiti razlog njihova pozivanja na festival. Neujednačenost kvalitete velika je boljka ovoga vrijedna pokušaja da Zagreb ima još jedan prozor u svijet, kad je o kazalištu riječ. Već pet godina za redom isti selektorski tandem određuje koncepciju festivala, pa možda i u tome leži barem dio odgovora na pitanje njegova profila.

Imate li već planova za sljedeću sezonu? U kojem smjeru namjeravate voditi kazalište?

– Iduća sezona gotovo je potpuno isplanirana, ali bih vas molio za razumijevanje da konkretne naslove i autorske timove zasad još ne iznosim u javnosti.

Kako komentirate ovih dana izrečenu tezu voditelja Teatra &TD Marina Blaževića da »nijedna sapunica glumačkoj umjetnosti u našem glumištu ne čini takvu štetu kao danas GDK Gavella«?

– Pomalo je bizarna potreba gospodina Blaževića da se, ničim izazvan, prigodimice obračunava s kazalištem Gavella. To je doista nesvakidašnja pojava, za komentar koje bi možda trebala kakva stručna analiza izvan moje kompetencije. Ja mu osobno želim mnogo uspjeha u umjetničkom vođenju Teatra &TD.

Možete li se osvrnuti na rezultate – u publike, kritike i na festivalima – predstava postavljenih za vrijeme vašeg mandata? Jeste li uspjeli povećati broj pretplatnika i gledatelja uopće? Kakvi su konkretni rezultati?

– Na kvalitetu predstava mandat ravnatelja ima tek vrlo neizravan utjecaj. Predstavu stvara autorski tim s redateljem na čelu i glumačkim ansamblom kao presudnim čimbenikom. Odgovornost ravnatelja očituje se u tome kakav je autorski tim uspio okupiti na pojedinom projektu i kakve je produkcijske uvjete osigurao. Tek nakon nekoliko godina mogu se zapaziti neki pomaci na bolje ili na gore, mogu se uočiti tendencije rasta ili pada. Ja sam najmanje pozvan da govorim o tome je li moj dosadašnji angažman u ove tri godine mandata uspješan ili ne. O tome trebaju svjedočiti drugi, umjetnici i publika. Objektivni pokazatelji govore o tome da posjećenost naših predstava raste iz godine u godinu, da raste prihod ostvaren prodajom ulaznica, da stručna javnost i šira kazališna publika sve bolje prihvaćaju naše produkcije, da se svi poslovni procesi u kazalištu, a osobito oni umjetnički, odvijaju u stabilnim uvjetima, u sigurnoj financijskoj situaciji. Nagrade dobivene na festivalima obvezuju na dalji predani rad, jer siguran sam da se kazalištem, pa i u njegovu upravnom segmentu, može baviti samo onaj tko za to osjeća određenu vrst posvećenosti.

Koje su najpopularnije Gavelline predstave koje su se još održale na repertoaru?

– Ribarske svađe na repertoaru su već jedanaestu godinu za redom i odigrane su više od 160 puta; Mjesec dana na selu ući će u desetu godinu postojanja sa 125 repriznih izvedbi; Teštamenat je u sedmoj sezoni igranja i ponovljen je pred publikom 117 puta; da nabrojim samo one predstave koje su prešle troznamenkasti broj repriziranja. Na repertoaru se trenutno nalazi deset naslova i svi pobuđuju zapažen interes publike. Za pojedine predstave karte se rasprodaju odmah kako se uvrste u mjesečni raspored igranja. Golemo je zadovoljstvo raditi u takvu kazalištu.

Razgovarao Zlatko Vidačković