Izborna pripetavanja

Izborna pripetavanja

Izborna utrka u punom je zamahu, što obični čovjek najbolje uočava konzumirajući masovne medije i velike ulične plakate. A iskusni izborni vukovi u kuloarima šapuću kako još nisu doživjeli tako prljavu kampanju.

Ulog je po običaju velik, a utrka nikada još nije bila toliko ravnomjerna. I to je prvi prinos medija izbornoj utakmici. Veliko ispitivanje javnoga mnijenja koje je provela agencija Puls za HTV i »Jutarnji list« imala je senzacionalni rezultat: mrtva trka dvije najjače stranke i dva izravna takmaca za sastavljanje nove vlade. Tako su mediji u praksi bjelodano pokazali kako funkcionira teorija agenda setting: nisu čekali događaj, nego su ga stvorili i nametnuli nova razmišljanja o izborima 2007. To je odmah iskoristio i predsjednik države, koji je slijedom tih rezultata lansirao ideju o velikoj koaliciji! Odjednom, ništa više nije bilo kao prije i izborni show krenuo je u nekom drugom smjeru.

Novinari su imali dobar nos i predosjetili da će se ova izborna trka odvijati u nekim novim okvirima, pa su počeli upozoravati na nedostatna pravila o izbornom izvještavanju. Novinari elektroničkih medija, pogotovo nacionalnih televizija, združenim su snagama inicirali promjenu pravila o izbornom izvještavanju. Stranke, držeći se dobrih starih navada, nisu prihvatile inicijativu, baš kao što nijednom dosad nisu željele promijeniti svoja birokratska shvaćanja novinarstva i izbornog izvještavanja. Svi se žale na loša pravila, ali nitko ih ne želi mijenjati – ni stranke na vlasti ni stranke u opoziciji, i to ne samo sada nego i prije, kada su uloge bile obrnute. Zašto? Pa, svima odgovara kakofonija u kojoj stotine stranaka ima ravnopravan pristup medijima, a veliki koriste svoju snagu i medijski utjecaj pa do izbornog tijela dolaze drugim kanalima. Ostali se iscrpljuju u dosadnim predizbornim emisijama koje se danonoćno vrte ekranima i eterom, a veliki grabe prve minute udarnih vijesti i troše pozornost auditorija na otvaranje dizala, kanalizacija, centimetre asfalta i slične pseudodogađaje.

Sve slabosti izbornog sustava, od krojenja izbornih jedinica pa do izbornog izvještavanja, time su dovedene do apsurda i krajnje je vrijeme da javnost odmah nakon izbora prisili Sabor na korjenite promjene koje će omogućiti da birači znaju koga biraju, da taj i zaista sjedne na mjesto za koje se natjecao te da mediji mogu efikasno izvijestiti o kandidatima.

Nijedna se medijska kuća, dok ovo pišemo, još nije javno odlučila za neku političku opciju, ali su neke korporacije, poput Europa Press Holdinga i Hrvatske radiotelevizije izašle sa svojim pravilima o praćenju izbora. Rukovodstvo tih snažnih medijskih kuća, jedne privatne i jedne javne, očito ne žele optužbe da su pristrani u praćenju izborne kampanje. Pravila su prihvatljiva, ali njihovu pravu vrijednost ocijenit ćemo tek nakon analize praćenja izbornog izvještavanja. Dakle, struka se pokušava organizirati kako bi anulirala moguće nepravilnosti i prigovore. Ni strukovna organizacija nije ostala po strani, pa je tako Hrvatsko novinarsko društvo (HND) objavilo svoje preporuke novinarima, upozoravajući ih kako je važno poštovati temeljna profesionalna načela: istinito, točno, pošteno, uravnoteženo i nepristrano izvještavati o izbornoj utrci.

HND je, prvi put, veoma jasno i nedvosmisleno u isti koš strpala oglašavanje i sponzorirane priloge, upozorivši novinare kako:

»Propagandni, oglašivački prostor i sponzorirani prilozi moraju biti vidljivo označeni i izdvojeni od novinarskoga bloka praćenja predizborne kampanje. Novinari ne smiju sudjelovati na bilo koji način u stvaranju plaćenih priloga.«

Posljednja je rečenica znakovita, pogotovo zbog sponzoriranih priloga. Još je bilo samorazumljivo da propagandne poruke novinari ne bi trebali pisati, premda se toleriralo da ih izgovaraju na radiopostajama. Ali, bilo je isto tako samorazumljivo da sponzorirane priloge proizvode medijski profesionalci. HND sada to jasno osuđuje, i to s pravom. Sponzorirani su prilozi i inače kukavičje jaje u izbornom izvještavanju. Konzument medija nije toliko usredotočen da bi razlikovao redovni, redakcijski izvještaj od sponzoriranoga priloga. Osim toga, sponzorirani su prilozi i zamišljeni kao redakcijski izvještaji, pa ih netko treba i oblikovati u tom stilu. To pak mogu uglavnom novinari. Prodajni timovi u medijskim kućama smatraju da je normalno sklopiti ugovore o sponzoriranim prilozima koje će napraviti njihovi novinari, za plaću i neki sitni honorar. O etici profesije i pravilima izbornog izvještavanja malo tko vodi brigu. I tako medijima vrve sponzorirani prilozi koje su proizveli novinari. Izborno vrijeme samo je iznimka koja potvrđuje opće pravilo.

Jasna formulacija novinarskoga društva stoga je više nego dobrodošla i trebalo bi naći mehanizme koji bi je i proveli u djelo te kako bi se sankcionirala kršenja. Najodgovorniji su ljudi koji rukovode medijskim kućama i koji naprosto tjeraju novinare da rade sponzorirane priloge. Novinari bi morali odbiti izradu takvih priloga, a da pritom ne snose sankcije. Jesu li naši vrli zakonodavci, saborski borci za čistoću izborne utrke, stranke i političari spremni osigurati novinarima ta prava?

Čisto sumnjam, stoga bi pred etička povjerenstva trebalo već jednom staviti upravo one kojima je društvo namijenilo ulogu da budu zakonodavna, izvršna i sudska vlast te da oni preuzmu odgovornost za stvaranje takvih uvjeta u kojima neke profesije ne mogu obaviti svoj posao na častan način.