Iz žablje perspektive

Iz žablje perspektive

Metastaze, nedvojbeno ambiciozan Kerempuhov projekt, pokazao je drukčije lice toga kazališta: ozbiljnije i društveno kritičnije. Orijentacija je to koju općenito valja podržati, ali, da bi se ona i realizirala, na njoj treba još mnogo raditi

Književna tendencija, koju bismo možda mogli nazvati hiperrealizmom (iako je ona, zapravo, dekadentna derivacija staroga naturalizma), već je stanovito vrijeme u osobitoj milosti književne kritike. Hiperrealisti bez obzira prema jeziku, i bez obzira prema svojim nevoljnim suvremenicima, svima dobacuju u lice istinu o poniženima i uvrijeđenima, a time i parcijalan i posve subjektivan pogled na vrijeme u kojemu živimo. Takva se književna orijentacija obično povezuje s kritikom društva i svojevrsnim osporavanjem, a pripisuju joj se i epiteti nove, mlade i hrabre, jednako tako kao što je skloni teoretičari rado prikazuju kao (tipičan i autentičan) književni proizvod tranzicije u zemljama koje su tim burnim procesom zahvaćene. Je li tomu baš tako, ostavit ćemo zasad postrani: likove s društvenog dna tretirali su već Petronije Arbiter i François Rabelais, da se ne zadržavamo na Dostojevskom, Zoli ili Vergi: što se pak tiče tranzicije, dovoljno je podsjetiti na Nijemca von Mayenburga ili Talijana Ammanitija koji čine »to isto«, no na neusporedivo višoj literarnoj razini. Tek toliko da se zna, i, po mogućnosti, uzme u obzir pri ocjeni.

Ivo Balenović (1969), liječnik po zanimanju, nije slijedio komercijalnu orijentaciju svojega kolege dr. Nevena Orhela, već je 2005. objavio roman »o kvartovskim luzerima«, prilično neoriginalno nazvan Metastaze. Boris Svrtan, odličan glumac i docent na zagrebačkoj ADU, odlučio je dramatizirati taj roman i pretvoriti njegovo prilično gusto prozno tkivo, neku vrst tijeka svijesti naratora, bivšeg ovisnika Filipa, u osobitu scensku fresku tranzicijskoga kaosa promatrana iz (žablje) perspektive malih ljudi, tih predodređenih gubitnika. Ishod nije impresivan, ali nije ni nezanimljiv: predvidljiv je i, tako reći, zalihostan: déjaa vu, dojam je koji prevladava kod iole kritički raspoložena gledatelja ove preduge sage o ljudima kojima nije dana prilika, koji se nisu snašli, ili koji smatraju da je život upravo takav.

U predstavi, koja je rađena u skladu s načelom inkoherentne fragmentarne dramaturgije, sudjeluje cijeli Kerempuhov ansambl i stanovit broj gostiju: u (razmjerno) brzu slijedu izmjenjuju se epizode nasilja, pijančevanja, maltretiranja žena, groteskne jugonostalgije (kojoj nasuprot stoji ikonografija NDH), kriminala, koji uključuje i krijumčarenje ili preprodaju droge, reminiscencija na Domovinski rat, izgubljenih iluzija i još koječega. Protagonisti su svojevrsna izgubljena generacija, bez cilja i bez mogućnosti (koje bi im društvo trebalo pružiti); njihovi roditelji održavaju kakav-takav privid građanskoga života, ali, u svojoj pasivnosti, tom reliktu socijalizma i usputnom produktu tranzicije (u kojoj uvijek, prema boljitku, tranzitiraju drugi), već pomireni s ulogom pukih promatrača igre. Iako povremeno obojena humorom, zbivanja snažno tendiraju tragičnosti, a socijalna kritika postaje ogorčena – i u toj ogorčenosti leži opasnost za cjelinu, koja mjestimice graniči s pamfletom. Dramaturški gledano, čini se da bi bilo bolje ograničiti broj aktera i reducirati se na idejno-fabularne temeljne niti: Balenović ipak nije James Joyce u podzemlju periferije velegrada. Pretjerano nakrcavanje svime i svačime opterećuje predstavu, izazivajući zbrku, a ništa ne dodajući njezinoj osnovnoj zamisli. S druge strane, određene stvari već su na teatarski jasniji (a time i dojmljiviji) način izrekli i, primjerice, Mihanović, Jelčić i Medvešek pa radikalizacija na kojoj je ustrajavao Svrtan ne uspijeva polučiti nikakav učinak šoka. Slika suvremenoga društva koju pružaju Balenović i Svrtan i njihove Metastaze uznemiruje tek posvemašnjim mrakom, u kojem nema mjesta ni za što što nije vulgarno, nasilno, isključivo i regresivno (kako u onom smislu koji tome pojmu pridaju politički ljevičari, tako i u onom širem, koji bi značio zapravo redukciju humaniteta na – animalno: instinkt preživljavanja). Pravo je autora na viziju koju su nam predočili: koliko su uznapredovale te zloćudne Metastaze presuđuju, u skladu s vlastitim svjetonazorom i osobnim iskustvom, njihovi strpljivi gledatelji (pacijenti: i ta riječ dolazi od lat. patiens, koji trpi, strpljiv). Gledano sa stanovišta estetike, ipak, teško se oteti dojmu da je umjetnost (pretjerano) ustuknula pred (zadanom) tezom. Da još jednom ponovimo, na kraju, staru maksimu: u umjetnosti mnogo je teže kako, nego što.

Preostaje nam izreći nekoliko sudova o glumačkom ansamblu, pri čemu nećemo dijeliti goste od domaćih. Među osamnaestoro glumaca (od kojih su neki tumačili više epizodnih uloga), Vili Matula i Mario Mirković, pokazali su se vrlo sretnim izborom za uloge nasilnoga Krpe, odnosno naratora, pomalo rezignirana (bivšeg) ovisnika Filipa: oni su, tako reći, iznijeli cijelu scensku fresku na svojim leđima. Bez njihovih interpretacija, povezanost i uvjerljivost cjeline bile bi znatno manje. U ženskom dijelu ansambla (koji je i koncepcijski manje eksponiran), nije im bilo para, no ipak su se istaknule Branka Trlin kao skeptična, borbena šankerica Milica (vlasnica kafića u kojem se cijela banda okuplja), te Nina Erak-Svrtan u ulozi Filipove majke Marije, dobronamjerne, ali pregažene zbivanjima i uglavnom nemoćne. Neki od glumaca prikazali su kvalitetne epizode (no nijednom nije bilo dano zaokružiti svoj lik), drugi su opet zapadali u komičarski manirizam, a treći bili tek nazočni na sceni. Ukratko, ansambl nije djelovao kao odveć uigrana cjelina – što takav tip predstave zahtijeva, ali teško omogućuje. Ostali elementi (scenografija, kostimografija, glazba, koreografija, video, svjetlo) doimali su se korektnima, ali ne i posebice nadahnutima ili kreativnima.

Metastaze, nedvojbeno ambiciozan Kerempuhov projekt, pokazao je drukčije lice toga kazališta: ozbiljnije i društveno kritičnije. Orijentacija je to koju općenito valja podržati, ali, da bi se ona i realizirala, na njoj treba još mnogo raditi.

Boris B. Hrovat