Iz predratnog Karlovca

Iz predratnog Karlovca

Moj prvi susret sa Ljubom Wiesnerom

Prigodom 50. godišnjice uglednog našeg pjesnika

Nekako u jeseni god. 1906. kada smo već počeli polaziti gimnaziju u karlovačkom predgrađu Rakovcu, pojavi se iznenada među nama, u sedmom razredu jedan novi kolega; koga do tada nismo vidjeli, niti o njemu čuli. Držali smo, da ga je među nas sudbina natjerala. Bilo je sigurno nešto slična. – Taj mladić već onda odavao je zrelog čovjeka. Ta njegovo obrijano lice ukrašeno dugom kosom kao kakvog umjetnika, ali sa dosta nabora i ureznih crta, odavalo je čovjeka, koji je mnogo toga u svom kratkom životu doživio i prepatio. Bio je to glavom Ljubomir Wiesner, naš danas sveopće uvaženi književnik.

Kako je Ljubomir Wiesner bio vrlo talentiran i načitan mladi čovjek, po svojoj ondašnjoj ideologiji proizašao kao da je iz Tolstojeve škole, nama je mlađima, odgojenim u sasvim drugom duhu, odmah imponirao. Logika njegovih misli i mišljenja protkana blagošću, a katkada i jetkim humorom i ironijom ne zazirajući po nekada od cinizma, nas je, sinove stare i uvriježene karlovačke buržoazije očito privlačila, davala nam poticaja za novi smjer misli i rada.

Naskoro se oko Ljube stvorio uži krug školskih prijatelja, koji ga je naročito cijenio i volio. – U Malenoj sobi – potkrovnici Strohalove kuće na šancu, tamo u grbavoj staroj, ali dragoj Pekarskoj ulici, gdje je Ljubo udario svoj glavni stan, sastajala su se češće đačka društvanca i sa Ljubom do kasno u noć debatirala o svemu i svačemu. Naravno, da je Ljubino mišljenje u prvom redu vrijedilo kao autoritativno. K njemu su dolazili osobito njegovi drugovi, maleni Ljubo Grivičić iz prvog kata u istoj kući, gdje je stanovao kod svog strogog ujaka pl. Bujanovića, pa onda Ivica Bauer, dimnjačarev sin iz susjedstva.

Tu se osobito o literaturi mnogo raspravljalo, a i glazba nije bila zanemarena, jer se Ljubo Wiesner bavio već onda mnogo teorijom glazbe i sam svirao gusle. Uz to je i komponirao, što nam se također mnogo sviđalo.

Ipak se većina školskih drugova, iako sa nekim respektom od Ljube postrance držala, jer ga nije mogla shvaćati, ni razumjeti. Mnoge njegove bohemske ideje i način života, bio je mnogima zagonetkom, koju nisu nastojali riješiti, jer za to nisu imali dostatno intelekta – a ni razumijevanja.

U školi je Ljubo nailazio i na simpatije naših profesora. Ne moguće svih ali kod većine. Njegova načitanost i ispravno prosuđivanje moralo je i kod naših profesora naići na priznanje i odjek.

Ljubo nije bio među prvim đacima, ali sigurno među onim rijetkim; koji su razumom učili i naučeno temeljito znali obrazložiti. Ljubino zrelo i može se reći kritički argumentirano prosuđivanje svakako nije bilo obično i prosječno, već daleko nadilazilo intelektualni horizont ogromne većine ondašnjih njegovih drugova višeškolaca. – U njegovim, pismenim radnjama moglo se to očito i točno prosuđivati. –

Samo neke egzaktne discipline, kao matematika, fizika, nisu Ljubi, čini mi se, išle od ruke. Toj prozi on je posvećivao odviše malo pažnje, jer za te znanosti nije imao toliko interesa, već mu je srce i osjećaj bio mnogo više vezan sa raznim literaturama i jezicima. –

Mi smo već tada čuli, da Ljubo piše u novine i časopise, ali pod raznim pseudonimima. Njegove članke nismo jošte čitali, iako smo ih sa velikim interesom očekivali.

Jednom, ako se dobro sjećam, tokom zime, donio je Ljubo sobom od kuće u školu maleni reklamni list praške tvornice Vydrove kave. U njemu je otštampana jedna Ljubina novela, signirana sa pseudonimom Sejmon Čortov, kako se onda Ljubo također potpisivao pod svoje literarne radove.

Mi smo naravno, sa najvećim zanimanjem čitali tu stvar, koja nam se izvanredno sviđala, pa je Ljubin ugled među nama dalje porastao. Pred našim profesorima krile su se iz pojmljivih razloga, takove literarne radnje, jer to onda srednjoškolcima nije bilo dozvoljeno.

Jedino je naš dobri profesor Joza Ivakić bio u to upućen, te benevolentnim smješkom Ljubine radnje čitao i pohvalno se o njima izrazio. Nekako u to doba nama je prof. Ivakić donio u školu jedno od svojih prvih djela pod naslovom Iz našeg sokaka, te ga je prvom Ljubi dao čitati.

Naskoro je Ljubo surađivao u »Hrvatskom đaku« i nas druge potaknuo da također surađujemo. – Tako sam i ja za taj đački časopis napisao jedan od mojih prvih članaka o Beethovenu i njegovoj muzici. Iako sam kod mog dragog ujaka Dušana Lopašića počeo u redakciji njegovog tjednika »Sloge«, kao mladi »literarni šegrt« te kod njega primio prve snažne impulze za moj pozniji literarni i publicistički rad, ipak imadem Ljubi Wiesneru zahvaliti, da sam se odvažio dati štampati moje članke i u drugim časopisima. – Za te savjete i poticaje i danas sam mu jošte zahvalan.

Kada smo pročitali prve pjesme Ljubine, tako osobito onaj sumorni poem Žalost večeri, štampan u »Sutli«, mi smo sve više upoznali i njegovu pjesničku dušu, punu romantike, invencije i nježnosti.

Dani i godine su odmicali, a mi smo se približavali odsudnim časovima gimanzijalne mature. Tom nekada teškom ispitu zrelosti. Radili smo i spremali se kao crvi samo da prođemo, – jer onda je bila velika sramota pasti na ovom posljednjem ispitu. I Ljubo se spremao s nama drugima, te je bio sigurno potkovan, da je mogao proći. – Ali tu se dogodilo nešto neočekivanoga. Dan ili dva pred maturom – Ljubo je iznenada odustao od polaganja ispita zrelosti, – što smo mi pače i mnogi naši profesori iskreno žalili. Ovu njegovu odluku nismo mogli shvatiti. Sigurno je Ljubo imao zato svoje opravdanje koje je nama ostalo zagonetkom, – i tajnom.

Kasnije se više od godinu dana nisam vidio s Ljubom. Tek u zimi godine 1908–1909. sretnem ga u Zagrebu u kavani Bauer. Nismo mnogo govorili o gimnaziji, niti o maturi, već o drugim stvarima. U toj kavani susretali smo se po koji puta, da prikratimo vrijeme. I jedne zimske svečeri tamo, gdje šahiste igraju tu plemenitu igru, upoznao me Ljubo sa našim nezaboravnim Gustlom Matošem. Sreća je htjela, da sam tada kao student sproveo mnoge ugodne časove sa Ljubom i Matošem. Srodnost njihovih duša već mi je tada upala u oči. Pa kako se i nebi tijesno sprijateljile te dvije originalne bohemske duše, od dnevnog života tako daleke. – Još i danas čujem pritajeno kašljucanje ubogog boležljivog Gustla Matoša. Vidim ga pred sobom kako sa Ljubom u gustom dimu ispušenih cigareta oprezno pokreće figure na šahovskoj daski. Iz njegovih duboko upalih oči bukti onaj njegov žar i plamen pravog umjetnika, bogodanog pjesnika i književnika, koji nas je obogatio tolikim lijepim i neuvelim djelima. Ipak je i njega daleko prije reda pokosila teška bolest. –

I danas jošte žalim, da sam nakon mog skorog odlaska iz Zagreba na daljnje studije u Beč izgubio s vida i Ljubu Wiesnera i Gustava Matoša s njihovim društvom. –

Ipak se i danas uvijek rado na te dane i časove sjećam. – Osobito na jednu epizodu sa Ljubom, kada sam ga jednom u svoj dom pozvao. Kao školskog druga i prijatelja ponudio sam ga s kremnom kavom i kolačima, koje je on u svom ponosu tek nakon ponovnog poziva jedva prihvatio, misleći valjda, da je on time u neku ruku prema meni obvezan. Kasnije kod zvukova Wagnerove opere Lohengrin, koju sam mu na glasoviru svirao i on pozorno slušao, razbili su se i ti nehotični oblaci.

U vijencu uspomena iz mojih mlađih dana, časovi sprovedeni u društvu sa mojim prijateljem Ljubom Wiesnerom ostati će mi nezaboravni, poput šarenog, neuvelog cvijeća sa poljana Parnasa.

»Nova Danica«, 1935, br. 13, str. 5.

Još jedna nadopuna Wiesnerova životopisa

Očito bi se još štošta moglo iskopati iz Wiesnerova života. Upravo zato donosimo tekst nama, sve dosad, nepoznata Wiesnerova konškolarca iz doba pjesnikova školovanja u Karlovcu. Tekstopisac se potpisao dr. d.k. Tko se iza njega krije zasigurno bi se moglo otkriti, ali mi se ne bavimo dr. d.k., nego Ljubom Wiesnerom.

Međutim, da ne bih za sobom ostavio nejasne tragove, potrudio sam se ipak odgonetnuti tko se krije iza inicijala dr. d. k.

S obzirom da je Karlovac mjesto zbivanja, sjetio sam se prijatelja Radovana Radovinovića, odlična poznavatelja kulturne i ine povijesti grada na četiri rijeke, i upitao ga može li mi dati neke podatke o osobi koja se krije iza spomenutih inicijala.

Nisam morao dugo čekati da bih doznao da je autor zacijelo David Kovačević, profesor francuskoga jezika rođen u Smiljanu, a umro u Karlovcu 1937, gdje je bio poznat i kao uspješan povjerenik Matice hrvatske.

Branimir Donat