Idemo prema sveopćem uništenju civilizacije

Idemo prema sveopćem uništenju civilizacije

Nisam provokator u smislu ideološkog, estetskog i estetičkog. Kad se osvrnem oko sebe, samo vidim provokaciju i nered i čemu sad usred te provokacije i nereda dodatno provocirati. Volio bih da je hrvatsko kazalište jednostavno drukčije i stoga jer je priglupo, zaostalo i klanovski, naglašavam šesnaest puta, klanovski definirano. To je problem hrvatskoga kazališta

Ivanu Vidiću, jednom od najzanimljivijih i najboljih hrvatskih dramatičara, prošli mjesec Kazalište Virovitica praizvelo je prvo u Ljubljani, a onda i Virovitici, suvremenu dramu Život u sjeni banane. Bio je to povod za ovaj razgovor.

Jeste li zadovoljni uprizorenjem svoje drame?

– Zadovoljan sam režijom Cezarisa Graužinisa, jer je osoba koja poštuje integritet tuđeg autorskog rada. Za svaki kazališni komad koji se prvi put izvodi bitno je da ostane što vjerniji napisanom tekstu, njegovu duhu, smislu, atmosferi, značenju... Bitno je da redatelj što više poštuje predložak. Ako mu to nije nakana, ako mu je nakana da tekst travestira i nametne mu ideje i smisao koji u tekstu nisu upisani, bolje mu je da ne radi po pisanom predlošku, jer mu tada lako uskraćuje svaku budućnost.

Naslov drame asocira na bajku, parodiju. O čemu je riječ?

– Uopće nije ni parodija ni bajka, iako naslov to asocira. Riječ je o minimalističkom i ozbiljno napisanu tekstu, o priči koja ima četiri lika; oca, majku, kćer i stranca. Riječ je o tajkunima i njihovoj pohoti. Strani tajkun dolazi spasiti domaćeg od sveopće propasti i onda mu uništi ženu i kćer. Htio sam naglasiti ono što se događa tzv. malim ljudima, iako mrzim tu riječ jer zvuči kao notorna sintagma. Tajkunu se može dogoditi što i radniku koji je ostao bez posla. S tim se netko može složiti ili ne složiti, ali ja tako mislim.

Analizirate pohotu kao takvu?

– Pohotu kao takvu, pohlepu i jagmu za novcem koja nema nikakva smisla.

Zašto mislite da se nema smisla boriti za novac?

– Novac je čovjeku potreban, on je nužno zlo. Mislim da je Dostojevski napisao: Novac je kovana sloboda. Ako razgovaramo o novcu, možemo se složiti da nam novac treba jer nam treba sloboda. Samo više novca u mojem poimanju svijeta znači više ropstva.

U vašem pisanju ima dosta dokumentarizma. Zašto?

– Na jednoj razini moje je pismo potpuno antirealistično, a s druge strane utemeljeno je u dokumentarističkom svijetu ovdje i sada, pa se može reći da me dokumentarizam privlači. Prije kojih devet mjesci objavio sam roman Ganga banga, koji sam prvobitno bio zamislio kao dokumentarni film. Htio sam se zaposliti u trgovačkom centru kao trgovac, prodavač, i snimati taj trgovački, životinjski sadizam koji sam iz dana u dan gledao jer sam stanovao u blizini. Radio sam bilješke o tome kako bih napravio taj dokumentarac. Ne bi bio inventivan jer su takvi već snimljeni, ali bi bio socijalno referentan, aktualan, sve se događa tu kod nas. No kako nisam našao producenta, te sam zapise u jednom trenutku romansirao.

Što vam je presudno u izboru teme o kojoj pišete?

– To je dosta teško reći, uvijek se može krenuti i od krupnoga plana i od detalja, rečeno filmskim jezikom. U posljednje vrijeme i stoga što ulazim u neke godine, meni je često nadahnuće krupni plan kao nekakav snimak društva. Ali prije mi je nadahnuće bilo recimo nečije lice, jedna točka, ili jedna čudna scena koja se dogodila tada i tada, tamo i tamo, usred noći, na kolodvoru na koji ne dolaze niti s njega odlaze vlakovi. Improviziram. No kako s vremenom sazrijevam i stječem iskustvo radeći s glumcima, pokušavam se prilagoditi konkretnim likovima.

Bakino srce bili ste zamislili kao dramu oko ognjišta, zbog čega se i drukčije trebala zvati.

– Bakino srce trebala je biti satira, zafrkancija na Ognjište Mile Budaka, a ispala je zapravo vrlo suvremena psihodelična komedija. Nisam je locirao ni u mećavu, ni u Liku, ni među medvjede, ni u prošlo stoljeće, nego sam je jednostavno stavio ovdje. Ime Bakino srce sugerirao mi je Božidar Violić jer Kamov ima Mamino srce. Baka je mater familias, velika stražnjica koja grije.

Je li naše kazalište pogodno za vaše provokacije?

– Nisam provokator u smislu ideološkog, estetskog i estetičkog. Kad se osvrnem oko sebe, samo vidim provokaciju i nered i čemu sad usred te provokacije i nereda dodatno provocirati. Volio bih da je hrvatsko kazalište jednostavno drukčije i stoga jer je priglupo, zaostalo i klanovski, naglašavam šesnaest puta, klanovski definirano. To je problem hrvatskoga kazališta. Taj je problem još veći kada shvatimo da smo zemlja darovitih umjetnika. Mi imamo više darovitih pisaca i glumaca nego što ga ovoga trena imaju zajedno Njemačka, Francuska, Španjolska i Engleska zajedno.

U čemu se ogleda taj talent hrvatskih pisaca?

– Talent su hrvatskih pisaca novi motivi, nove teme i nova nadahnuća.

Radili ste u Londonu, ali raskinuli ste taj aranžman. Zašto?

– Nisam htio pristati na uvjete koje su mi nudili, a koji su bili lošiji od onih koje su davali svojim autorima. U tom trenutku htio sam tamo raditi, ali kada sam im rekao da tražim uvjete jednake njihovim piscima, nisu pristali. Ja sam za njih rusko meso, čovjek s Istoka.

I zahvalili ste im se?

– Da.

Kako su to prihvatili?

– Nisu ni zapazili. Razumijete. To se njima događa svaki dan. Oni imaju jedne standarde za sebe, a druge za nas, tzv. istočnjake. Nisam htio biti istočnjak. Rekao sam im da ću raditi pod istim uvjetima pod kojima rade pisci vaše nacionalnosti, a to nije išlo jer ja tamo nisam domaći. Tamo niste svoj. Ja vam to ne mogu drukčije objasniti.

Zašto naši pisci za teme svojih djela radije recikliraju tuđe?

– Zato što nisu svi pisci istodobno i dobri pisci. Zapravo vrlo malen broj umjetnika stvara nešto izvorno i vrijedno, ostali nužno kopiraju, recikliraju, prate svekoliko kulturnopovijesno iskustvo. Ipak, nije dovoljno samo baratati podacima o nekoj temi ili problemu, biti informiran, bitan je, uz osobni talent i proživljeno iskustvo. Kao što se nekad govorilo za nekog pisca da je odveć papirnat, što znači da bez osobite vlastite kreacije slijedi iskustvo pročitanih knjiga, tako danas za nekog možemo reći da je televizičan, publicističan, ili tek da barata pukim informacijama.

Naše društvo mnogo toga radi na nelogičan način. Razumijete li to društvo?

– Da.

Možete li zamisliti kamo će nas takvo društvo odvesti?

– Mogu, ali prije vam moram ispričati mali predtekst. Moja prva životna vokacija bila je fizika i matematika, dok mi je literatura bila ljubav. Čovjek koji je odgovoran ili kriv što se bavim umjetnošću jest Filip Šovagović. Ja sam istodobno išao na prijemni na PMF i Akademiju dramskih umjetnosti i kad sam vidio Filipa, kojega sam tada upoznao, kako je nešto šalabajzao i brbljao i šarao s jedno tri cure istovremeno, ja sam si rekao: Tko šljivi fiziku, ovo je moj svijet, ja sam umjetnik.

Do tada niste pisali?

– Nikada, osim onoga što sam u školi morao. Ali volio sam čitati.

Kako je bilo suočiti se s bijelim papirom?

– Lako, jer sam imao, kako bi se reklo nogometaškim rječnikom, kilometre pročitanih stranica u glavi. U početku sam pisao ono što sam čitao. Ali zašto sam napravio ovaj uvod? Da bih odgovorio na pitanje kamo će nas odvesti postojeće društvo. Moja sljedeća drama zove se Smeđi patuljak. Poznato vam je što je smeđi patuljak. To je konačna instancija dekadencije ili rasapa kozmosa. Čuli ste vjerojatno za bijele patuljke, crvene patuljke, čuli ste za zvijezde koje gasnu. Smeđi patuljak je tvar, zgusnuta, nabijena energetska tvar neopisive gustoće.

Vraćate se fizici?

– Da. Pitali ste me kako ćemo završiti i ja vam odgovaram; zbijanjem, sa zgušnjavanjem i sveopćom entropijom.

Gdje je u svemu tome čovjek?

– Nema čovjeka.

A sudbina?

– Nema ni sudbine. Imam četrdeset i jednu godinu, ne patim od nekog posebnog fatalizma, ali vidim da stvari idu svojem kraju, idu prema sveopćem uništenju civilizacije. A sveopće uništenje civilizacije počelo je sveopćim uništenjem kulture. Poslije tek dolaze ekonomija, ekologija, industrija...

Pisanjem se ipak borite protiv uništenja kulture.

– Volio bih da opstanemo kao ljudi i volio bih kad bismo imali priliku da ovaj razgovor vodimo za deset, petnaest godina, kada će se broj državljana ove države prepoloviti.

Zašto biste to voljeli?

– Zato što će ovdje živjeti možda tek pola od sadašnjega broja stanovnika, što će se tu useliti drugi. Hoću reći da nas ne vezuje prostor, krv i tlo, nego nas vezuje jezik, kultura i naša istinska ljudska povezanost.

Mogu li skupa pisac i politika?

– Ne mogu, pisac je uvijek u inferiornoj poziciji. Uz to, u Hrvatskoj i najkomercijalniji pisci ne zarađaju ni malen dio onoga što može zaraditi hrvatski politički kreten.

Postoje li u Hrvatskoj intelektualci koji bi trebali uspostavljati kriterije, mjerila...?

– Intelektualac je riječ koja mi se gadi, dolazi od francuske riječ koja znači tzv. pametnjaković, koji zna sve. Uvriježeno postmoderno značenje odnosi se na čovjeka koji zna dosta, a pritom ima i savjesti. Ali znanje se mora nužno vezivati uz savjest. U tom smislu ima u Hrvatskoj dosta takvih ljudi. Ja ih znam dosta, ali ih neću imenovati da ih se ne bi razapelo na križ. Oni čuče u kućama, u zapećku, i čude se što se zbiva.

Jeste li vi intelektualac?

– Sebe ne smatram intelektualcem, sebe smatram samo piscem. Intelektualac mi je pogrdno zanimanje za one koji ni u čemu nisu uspjeli pa su onda samo intelektualci, kretensko smetalo koje Hloverka Novak Srzić zove u televizijsku emisiju.

Vjerujete li u kazalište bez riječi i priče?

– Moguće je kazalište bez riječi i priče, no to je onda kazalište potpuno apstraktne forme, kazalište pokreta i slika. Ali ja ne vidim kako kazalište može egzistirati samo na pokretu i slici, a da to nakon nekog vremena ne završi u ispraznosti. Isto tako ne vidim mnogo smisla u tzv. konzervativnom tretiranju scenske riječi i priče, jer je to model koji osobno radije mijenjam za obično čitanje. Kazalište današnjice istodobno i ravnopravno mora se služiti svim izražajnim sredstvima, s time da samo dobro kazalište onda proizvodi i normira vlastiti govor.

Što je vama kazalište?

– Kazalište je samo po sebi zamišljeno kao laž. Čak i kad je najveća laž u pitanju, kazalište ima tzv. samootkrivajuću zamku. Ono je fenomen koji nikada neće umrijeti iz jednostavna razloga jer prikazujući svijet svakoga trena potkazuje i sebe.

Što mislite o postdramskom teatru?

– Meni termin postdramski teatar ne znači apsolutno ništa, kao ni slični termini. Svaki takav pojam teži biti regulatoran. Samo, tko to i što se uopće regulira? Smiješni su mi i već pomalo patetični pokušaji nekakva teorijskog normiranja u trenu kada više na svijetu ne postoje, ni u tragovima, neki veliki, sveobuhvatni i koherentni misaoni sustavi. Ni filozofski, ni ideološki, ni estetski. Pojedinačno djelo uspostavlja svoja pravila za vrijeme svoga trajanja. Zato je ustrajavanje na nekom imenovanju igre, svođenju na neka pravila i regulaciju, smiješno i pretenciozno. To je pojednostavnjivanje koje nije osobito ni originalno.

Osim toga, to je još jedna post-riječ. Nakon toplih zima, pa suša, pa uragana, cunamija i otapanja ledenjaka, mogu li ja zaključiti da živimo u postmeteorološkom dobu i tako ispasti pametan? Što sam zapravo s time uopće htio reći u vremenu i da li će kiša zbog toga sutra padati drukčija? Zato ću s lakoćom ustvrditi da postdramski teatar za mene ne postoji. Postoji samo dobar i loš teatar.

Jeste li uspjeli kao pisac?

– Ja sam potpuno neuspješan pisac. Po vanjskim pokazateljima moglo bi se reći da sam uspješan jer iza sebe imam dosta rada i radova, predstava, ali na istom sam mjestu na kojem sam bio prije dvadeset godina. Ja sam zagrebački dečko s ulice, s osrednjim dohotkom koji teži prema minimalnom.

Niste zadovoljni postignutim?

– Dosta sam putovao posvuda, vidio kako ljudi žive i u odnosu na mnoge ja živim kao bonvivan i zafrkant, a dijete sam radničke klase. Tako se nekad to zvalo. Danas ljudi žive kao psi. Ja sam pisac, mene snimaju i pitaju za mišljenje, lakše prođem granicu, nisam ilegalni useljenik.

Biste li možda voljeli pisati drukčije nego što pišete?

– Ne bih. Mogu se diviti drugim piscima čije je djelo posve drukčije od mojega, mogu poželjeti pisati bolje ili mogu poželjeti da svoj rad predstavljam uspješnije, ali zapravo je nemoguće pisati drukčije. To je isto kao željeti da sam netko drugi. Pisanje je najizravniji i najintimniji produžetak osobnosti.

Razgovarao Andrija Tunjić