GOSPODARSTVO TREBA I ZNANJE I MUDROST

GOSPODARSTVO TREBA I ZNANJE I MUDROST

Vrlo dojmljivim smatram to što se na Forumu ključna pitanja današnjice doista postavljalo i obrađivalo iz različitih perspektiva. To mi se čini iznimno važnim ponajprije zato što može pridonijeti stvaranju jedinstva unutar današnje razjedinjene znanosti

Peter Koslowski (1952) profesor je povijesti moderne filozofije te filozofije menadžmenta i organizacije na Slobodnom sveučilištu u Amsterdamu. Studirao je filozofiju i ekonomiju na sveučilištima u Tübingenu i Münchenu te na Virginia Tech u SAD, a nakon toga predavao na sveučilištima u Münchenu i Wittenu, s predavačkim gostovanjima u SAD i Italiji. Utemeljitelj je, voditelj i suradnik nekolicine ustanova i projekata u Njemačkoj i izvan nje te dobitnik nekoliko počasnih doktorata i odličja. Autor je brojnih knjiga i članaka, među kojima se ističu oni o filozofiji ekonomije i gospodarstvenoj etici. Profesor Koslowski sudjelovao je u radu 3. bioetičkog foruma za jugoistočnu Europu (Mali Lošinj, 20–22. rujna 2007), gdje je održao predavanje Izvanljudska priroda kao vrijednost. Ekologija i etika u gospodarstvu.

Zašto po vašem mišljenju danas postoji pojačani interes za filozofskim promišljanjem ekonomske problematike, uključujući gospodarstvenu etiku?

– Smatram da su primarni razlozi za to sve naglašenije nuspojave gospodarstvenog djelovanja. Ekonomska teorija zna da u praksi može doći do nuspojava, odnosno eksternaliteta koji se uglavnom ne internaliziraju u gospodarstveni proces te kao takvi imaju negativne učinke na druge, primjerice na okoliš, a da ti drugi ne bivaju obeštećeni. No, ekonomska je teorija pritom često zatvorena i ne postavlja pitanje kako se ophoditi s tim neželjenim i neočekivanim učincima, što je svakako pitanje koje zahtijeva širi, upravo filozofski i etički pogled.

Vaše je stajalište da je zadaća etike u gospodarstvu »da osigura razmatranje promišljanja o pravednosti u međusobnoj izmjeni gospodarstvenika i u izmjeni gospodarstva s prirodom«. No, dugo vremena gospodarstvo i gospodarstvena etika nisu bili usmjereni na prirodnu dimenziju. Ne postavlja li se pitanje o prirodi u gospodarstvu s prevelikim zakašnjenjem?

– O problemu ugroženosti prirodnog okoliša raspravlja se već dulje vrijeme, otprilike od početka tridesetih godina, u okviru nacionalne ekonomije. Može se ići još i dalje, pa reći kako je taj problem poznavala već antika, a nakon nje i srednji vijek, koji se susreo s problemom masovne sječe drva za izgradnju brodova na Sredozemlju. Pitanje pretvaranja šumskih područja u krš već se tada postavljalo. Ako se na taj način gleda, tada to pitanje i nije novo. U naše doba imamo ipak znatno veće negativne učinke gospodarstva na okoliš, koji su se pojavili kao posljedica industrijalizacije. Što više raste moć čovjeka nad prirodom, to je veća opasnost od neželjenih nuspojava kojima se, moram priznati, ne posvećuje dovoljno pozornosti. Promatramo li s te pozicije, tada je problem okoliša doista nov problem, koji se više ne postavlja samo u okvirima nacionalne ekonomije, nego zadobiva kudikamo šire dimenzije.

U predavanju koje ste održali na Bioetičkom forumu govorili ste o dužnosti kompenzacije (restitucije, nadoknade, odštete) prirode od strane čovjeka, a time i gospodarstva. Čini mi se da bi prema tom načelu bilo dopustivo posjeći amazonsku prašumu ako bi to dijelom bilo nadoknađeno sadnjom nove prašume. No, zar se ne bi radilo o nepopravljivoj šteti kada bismo posjekli, primjerice Generala Shermana, osamdesetak metara visoku i oko 2200 godina staru sekvoju koju se smatra najvećim i najstarijim drvetom na svijetu? Ne bismo li ipak trebali određene dijelove Zemlje ostaviti netaknute?

– Ponajprije, moramo biti svjesni da će se u Amazoniji i drugdje dogoditi isto što i u središnjoj Europi – krčenje šume radi poljoprivrede. Iluzorno mi djeluje tvrdnja: Mi u Europi iskrčili smo svoje goleme prašume, Brazilci neka nešto od toga nauče i ne postupe jednako. Uostalom, tu nije riječ samo o velikim drvoprerađivačkim koncernima koji krče, nego i o novim naseobinama. Zamisao da bismo golemo područje Amazonije mogli ostaviti kakvo jest, dakle netaknuto, osobno smatram utopijskom. Posve je drugo pitanje trebamo li osigurati određena zaštićena područja kako bismo sačuvali biodiverzitet. To podupirem. Ali pritom može biti riječi samo o manjim zaštićenim biotopima, a ne o većim prostranstvima ili o cijelom području. Ideja posvemašnje održivosti prirode, po mojem mišljenju, ne odgovara stvarnosti.

Koliko je ideja kompenzacije bliska zamisli održivoga razvoja?

– Zamisao održivoga razvoja ima drukčije polazište. Ona polazi od pretpostavke da se šteta spriječi: npr. u šumi se smije posjeći samo onoliko drva koliko priroda sama od sebe može vratiti. Pri konceptu kompenzacije pak polazi se od toga da je šteta već nastupila i da je treba nadoknaditi, npr. da prostore opustošene požarom treba pošumiti. Jasno, mnogo je bolje štetu spriječiti, odnosno ne dopustiti da uopće do nje dođe, ali to je u našim uvjetima teško ostvarivo.

O pravednosti govorite ne samo na socijalnoj razini nego i na razini prirode. Budući da to implicira priznavanje određenih prava, zanima me kako se to može utemeljiti s obzirom na činjenicu da je koncept prava najuže vezan uz tradiciju antropocentrizma? Pruža li, u tom kontekstu, ideja stvaranja poticaj za drukčije razmišljanje?

– Ukratko, rekao bih da priroda ima vrijednost per se, a ne tek prema čovjekovu vrednovanju. Ideju stvaranja smatram vrlo važnom, iako je ona vezana uz određeni vjerski sustav, čime postaje problematičnom za onoga tko ne dijeli tu vjeru i taj svjetonazor.

U predavanju ste razmatrali i antagonizam između znanosti i mudrosti. Možete li nam to pojasniti?

– Riječ je o starom razgraničenju koje nalazimo još u Aristotela. On pravi razliku između episteme (znanost) i sophia (mudrost). Sophia je znanje višega reda i ona pred očima ima cjelovitost. Kao takva ona je znanje koje integrira, sintetizira. Problem gospodarstva je što se nerijetko zadržava samo na razini episteme, pa onda dolazi do kumulacije velikoga broja malih učinaka, koji nisu podređeni nekom obuhvatnom principu. Na taj način ti mali učinci prije ili poslije pretvaraju se u neželjene i neočekivane veće učinke. Zbog toga je gospodarstvu potrebna ne samo episteme nego i sophia.

Može li se govoriti o pomirenju duhovnih i prirodnih znanosti kao o nadvladavanju tog antagonizma?

– Nema dvojbe, to je svakako važna misao. Prirodna znanost ima velikih poteškoća da u svoj koncept kauzaliteta integrira razumijevanje duhovnih znanosti. No, suradnjom se i to može učiniti, što se dakako već i događa. Npr. u projektima kao što je izgradnja željeznice u planiranju aktivno sudjeluju i biolog, koji se brine za očuvanje biodiverziteta na području kojim pruga prolazi, i inženjer i urbani sociolog, ali bi trebali sudjelovati i mnogi drugi.

Kakve izglede ima eko–socijalni gospodarstveni model u doba neoliberalističkoga kapitalizma? Drukčije formulirano, nije li vaš etički model gospodarstva u odnosu na prevladavajući neoliberalistički kapitalizam utopijska zamisao? Mogu li se uopće od sadašnjega gospodarskog koncepta očekivati ekosocijalne razvojne tendencije?

– Ponajprije treba reći da je izraz liberalizam višeznačan i kao takav problematičan. Sve do Drugoga svjetskog rata, ali i nakon njega, taj je izraz bio suprotan onomu što danas znači. U određeno vrijeme liberalizam u gospodarstvu značio je određena ograničenja tržišne paradigme, da bi se poslije toga pod pojmom liberalizma mislilo na to da tržište najbolje funkcionira kada ga se prepusti njemu samu. Tu je riječ o terminološkim razgraničenjima koja su vrlo važna, jer se na današnji liberalizam gleda kao na neku vrstu ideologije, što on po mom mišljenju nije. U tom smislu mislim da je moj etički model gospodarstva spojiv s neoliberalnim kapitalizmom i da taj dopušta ekosocijalne razvojne tendencije.

Kakva je pritom uloga socijalnog nauka Katoličke crkve? Je li to samo neka vrsta beskorisne socijalne ontologije ili u tome vidite i neku korist?

– Mislim da je socijalni nauk uvijek korisna i dobra stvar, odakle god da dolazi. Jasno, ako pritom nije riječ o ideologiji, odnosno ako se taj nauk ne promiče kao zatvoreni sustav. Socijalni nauk Katoličke crkve daje stanovite principe kao što su subsidijarnost, solidarnost, personalitet. No, ti središnji pojmovi svakako zahtijevaju interpretaciju. Solidarnost je u doba procvata socijalnog nauka Crkve u poslijeratnoj Njemačkoj imala posve drukčije značenje od onoga kakvo ima danas. Ne može se tvrditi kako postoje vječni principi koje se može potpuno nehistorijski primjenjivati. Socijalni nauk Crkve mora biti otvoren za izmjene i prilagodbe. Najzad i sami principi nekada se mijenjaju. Neosporna je važnost socijalnog nauka Crkve, jer on unosi nove teme u raspravu. Ali se nipošto ne smije za njega zahtijevati status nepogrešivosti u socijalnom području.

Na Bioetičkome forumu imali ste prilike upoznati se s konceptom i projektom integrativne bioetike. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Vrlo dojmljivim smatram to što se na Forumu ključna pitanja današnjice doista postavljalo i obrađivalo iz različitih perspektiva. To mi se čini iznimno važnim ponajprije zato što može pridonijeti stvaranju jedinstva unutar današnje razjedinjene znanosti.

Razgovarao Pavo Filipović