FOTOTIPSKO IZDANJE

FOTOTIPSKO IZDANJE

Kod knjiga je najbolje to što ih možete usporediti s čime god hoćete, i uvijek ćete naći nekakvu sličnost. Pa, ako ta sličnost i ne bude potpuna, ako prispodoba bude zvučala pomalo nategnuto, opet neće biti lišena svakoga smisla, i opet će otkriti nešto novo i o knjizi i o onome s čime se knjiga uspoređuje.

Tako mene knjige u fototipskom izdanju najviše podsjećaju na automobile što ih zovu oldtajmeri. Ta se vozila viđaju na našim ulicama kad god je kakva obljetnica, defile, proštenje ili sajam, pa onda voze u koloni i ponosno trube. To su automobili proizvedeni prije pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina, koje je netko najprije sačuvao, a onda restaurirao i osposobio za vožnju. Lijepo izgledaju ti autići i dokazuju kako su nekad ljudi bolje znali što je udobnost i elegancija nego što znaju danas. Ali, oldtajmeri imaju i jednu specifičnost: oni zapravo nisu prava vozila i nikome ne pada na um da ih kao prava vozila gleda. Zato se oni na našim ulicama i pojavljuju samo u posebnim prigodama, a i to najčešće u pratnji policije. Oni su muzejski primjerci, pa zato i ne služe onomu čemu služe noviji automobili, naime praktičnim svrhama. Oldtajmeri su tu zato da bi se pokazivali, zato da bi nam dočarali kako je to nekad bilo, zato da bi nas zadivili samom činjenicom da još uopće postoje: njihova je starost – u kombinaciji s činjenicom da su još u voznom stanju – njihova glavna vrijednost.

E, pa nešto slično vrijedi i za fototipska izdanja knjiga. Kao što se stari automobil uređuje strogo prema originalnom svome izgledu, tako se i knjiga izdaje faksimilno: uzme se kakav stari svezak – a uvijek ima ljubitelja koji su sačuvali neoštećene primjerke – pa se taj svezak osobitom tehnologijom reproducira. Tehnologija je savršena, pa zato kopija izgleda u dlaku isto kao original: tu su svi oni ukrasi i vitice, tu je prvobitna cijena, tu su sve osobine negdašnjega tiska, čak i izvorne tiskarske pogreške. A da se ne bi mislilo kako je riječ o pokušaju krivotvorenja, takvoj fototipskoj knjizi obično se udare nekakve modernističke korice, da se smjesta vidi o čemu je riječ.

Pitanje je samo zašto se takva izdanja objavljuju i komu ona trebaju. Kod oldtajmera je jasno: postoji čovjek koji naprosto voli stare automobile, pa ne žali ni truda ni troška da i za sebe jedan osposobi; posrijedi je, dakle, čista ljubav, jer koristi tu nema nikakve. Kod knjige nije sasvim tako. Često se dogodi da neka knjiga – a obično je riječ o djelima klasika, izvornim ili prevedenim – naprosto nestane s tržišta, a za njom postoji potražnja. Ona se, međutim, ne može naprosto iznova izdati, jer je prošlo odviše vremena od prvotne edicije: Ranjina, Vetranović i Zlatarić su, recimo, posljednji put kritički izdani još u drugoj polovici 19. stoljeća, Ovidijeve Metamorfoze izašle su u Maretićevu prijevodu početkom dvadesetoga. I sad, tko bi htio ponovo objaviti te knjige, morao bi ustrojiti kritički aparat, proučiti rukopise, izvršiti emendacije, naznačiti varijante i sve to popratiti bilješkama. Za to pak nema dovoljno ljudi, ili kompetentni ljudi nemaju dovoljno vremena. A u isto vrijeme, objaviti tekst onako kako su ga ostavili naši prethodnici prije stotinu i pedeset godina, bilo bi naprosto sramota. Što, dakle, da se radi, zar da se cijelim generacijama uskrati uvid u tekstove starih naših pisaca, zar da svakoga dobronamjerna čitatelja šaljemo u Sveučilišnu knjižnicu?

Tu onda priskače upomoć fototipsko izdanje. Ono objavljuje sve onako kako su to prethodnici napravili – sa svim dobrim i lošim stranama njihova posla – ali ne kao pravu knjigu, nego kao informaciju o knjizi. Kao da se kaže: evo, vidite, tako su to nekada naši stari priredili, to vam može poslužiti da steknete neku predodžbu o tekstu, pa premda mi danas i o piscu i o djelu mislimo drukčije nego što se mislilo kad je knjiga izvorno izdana, stavljamo vam ovo na uvid, a za sebe zadržavamo pravo na distancu prema načinu na koji su Jagić, Valjavac ili Maretić obavili svoj posao. Tako tekst približavamo čitatelju, a da se ne moramo mučiti oko njegova novog priređivanja, a pritom još zadržavamo pravo da o onome što smo fototipski izdali mislimo kritički. Fototipsko izdanje, ukratko, za razliku od oldtajmera, nije posljedica obilja, nego posljedica oskudice.

Uostalom, nema ono samo dobre strane. Jer, danas je sve lakše proizvesti fototipsko izdanje, kao što je sve lakše načiniti i oldtajmer, pa zato i jednoga i drugoga ima sve više. A to nas – barem kad je o knjigama riječ – čini lijenima i sporima. Jer, u doba kad nije postojala ta mogućnost ljudi su bili spremni da se potrude oko novoga izdanja, da porade na vlastitoj filološkoj spremi, da ulože nekoliko godina rada u jednu knjigu, da obavljaju svoju društvenu zadaću. Danas pak – kad je lagoda najvažnija od svega i kad smo neizmjerno bogatiji nego što smo nekada bili – sve je teže naći dobra priređivača i sve je teže nekoga dostojno platiti za takav posao. A potrebe su ostale, pa se zato sve više utječe fototipskom izdavanju knjiga.

Pritom, proces ide nezaustavljivo. Teško je danas naći priređivača za tekstove iz 16. ili 17. stoljeća, ali ni priređivača za 19. stoljeće baš nema na bacanje. Ubrzo više nećete moći naći nikoga ni za prvu polovicu dvadesetoga stoljeća: nitko neće biti kadar prirediti Krležu ili Marinkovića. Ukratko, bombe padaju sve bliže, vremenska granica sve se više pomiče. Ubrzo ćemo izdavati fototipski i ono što je staro samo nekoliko desetljeća, jer se više nikomu neće dati da se zeza s varijantama i s usklađivanjem pravopisa.

Ne bih volio da sam u pravu, ali mi se čini da nije daleko dan kad ćemo i sasvim nove knjige izdavati fototipski, jer drukčije nećemo znati.