Fantastična crna kronika

Fantastična crna kronika

Najbolje bi predstave trebalo zabraniti! Nije dovoljno isključiti ih iz konkurencije kako to čine Gavelline večeri s predstavama gostima iz inozemstva, nego ih treba, kako bi to u drami Čaruga rekao Ivan Kušan – ukinuti iz života. Dakako, samo onoliko koliko je to u rukama ovdje moćnih, to jest za vidokrug našega, kako bi se to danas reklo, dijela regije. Jednostavno zato što kvare prosjek. Remete kriterije. Dovode u pitanje lokalne mudrolije, uspjehe i nagrade. Stoga su u svakom pogledu štetne

Oni koji su gledali predstave upravo završenih 22. Gavellinih večeri u uvijek gotovo punoj dvorani znat će da je riječ o Drami Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane s Moliereovim ne za svako nego baš za naše vrijeme zamišljenim Tartuffeom u novom prijevodu Aleša Bergera, izvedenim bez imalo vidljiva nasilja nad tekstom, u režiji Dušana Jovanovića s Igorom Samoborom (dr. Križovcem iz drame U agoniji, koja je u režiji Mile Koruna, nažalost gotovo neopazice, gostovala i u Zagrebu) u naslovnoj ulozi te uvijek sjajnim Jernejom Šugmanom kao Orgonom i cjelokupnim uigranim glumačkim ansamblom.

Prostor ne dopušta dulje zadržavanje na toj predstavi. No valja reći da nije oduvijek bilo tako. Potvrdio bi to i pogled u predvorju Gavelle na bistu Dina Radojevića, koji je redateljski studij završio u Ljubljani, ali nije ostao u Sloveniji, ni otišao nikamo drugamo nego ravno u Zagreb. Ne možda zato što je iz Zagreba potekao, ni govora, nego zato što je tu bilo jedno od najjačih, najperspektivnije kazališno središte. Možda to danas mnogi ne mogu vjerovati, odbacujući svaku usporedbu kao optimizam pamćenja. Jer je moguće snižavati nekadašnje vrhunce, kako bi se plićake učinilo podnošljivijima. Riječi sve mogu. Moguće je govoriti o debelim i mršavim godinama ili o rezultatu odveć dugotrajno revne kulturne politike pod geslom što gore – to bolje, ili pak tražiti istinu negdje u sredini. Baš sve osim bez djela obnoviti kazalište.

No tema su ovoga teksta predstave, koje u Zagrebu još nisu viđene ili na ovim stranicama još nisu bile spominjane, a izabrane su za Gavelline večeri iz repertoara kazališta izvan Zagreba.

Kronološki prva među njima bila je predstava Srpskoga narodnog pozorišta iz Novoga Sada Ja ili netko drugi mlade, u susjednoj državi već priznate autorice Maje Pelević. Ideja i narudžba potekla je od redatelja predstave Kokana Mladenovića. Još jedan važan izvor te nadasve uspjele, moglo bi se reći fantastično satirične, vrlo dramatične i zgusnute scenske dosjetke izvrsna je mlada glumica Marija Medenica, koja je sa svojom djetinjom i djevojačkom ispovijedi u središtu monološki vođene radnje. Poticaj je u drami neimenovana, svima poznata, senzacionalna zgoda s mladom Austrijankom, otetom, zatočenom i odbjeglom Nataschom Kampusch, ne kao dokument ekstremnoga slučaja, nego kao optužba ne protiv nesretnoga psihopata otmičara, ni protiv duhovno i emocionalno ograničenih djevojčinih roditelja, nego iznad svega protiv medijskoga manipuliranja, utjelovljena u gotovo bi se moglo reći tragom Tadeusza Kantora oblikovanim zborovima radoznalih susjeda, građana i zapovjedno pozicioniranih TV–djelatnika, protiv sve te amorfne mase pritisaka okrutnijih od pojedinačnoga zločina.

Poslije Marina Carića, Božidara Violića, Dražena Ferenčine, Nine Kleflin i možda još ponekoga ogledao se u dramskom djelu Mate Matišića i redatelj Vinko Brešan s ansamblom Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Dramom Ničiji sin autor poslije Politeie Ranka Marinkovića i Profesionalca Dušana Kovačevića (koji je s nenadmašivim Danilom Batom Stojkovićem Bubulejom devedesetih, također jedva zapažen, gostovao u Zagrebu) dotiče dramu svih drama totalitarizma i njegovih nastavaka, odnosno tajne policije i njezina djelovanja u svim porama društva. Režija smješta dramu na rubove fantastike, otvarajući i zaključujući predstavu zborom umobolnih. Između toga odvija se bez stanke obiteljska drama, kojoj u ovoj izvedbi nedostaje čvršća kohezija, odnosno središnji lik, koji je po svemu sudeći trebao ostvariti Božidar Alić u ulozi lažna domoljuba, beskrupulozna karijerista i doušnika, oca obitelji Izidora, koji uništava sve oko sebe. Božidar Alić, kojega smo prije susreta u Zagrebu mogli vidjeti u vrhunski ostvarenoj grotesknoj ulozi Madame u Valentovoj drami Gola Europa na Sceni Habunek, koja je nažalost prebrzo (u njoj je Darko Ćurdo igrao svoju posljednju ulogu) sišla s repertoara, pojavljuje se sada u Ničijem sinu u gotovo istom kostimu, naočalima i dr. (tko to tamo štedi?) u kojima ga u ulozi beskrupulozna kapitalista možemo danomice vidjeti u najnovijoj TV–nizanki, što mu na pozornici bitno umanjuje djelotvornost. Pouzdana kao uvijek, ulogu majke Ane, višestruko prevarene žene, majstorski ostvaruje Olivera Baljak. Uloga sina invalida Ivana, kojega dojmljivo izvodi Damir Orlić, nažalost najtanje je motivirana, odnosno unaprijed određena situacijom žrtvovanoga i bolešću bez granica. Najzanimljivije glumačko ostvarenje, neusporedivo s ijednim prije viđenim, s kojim uvodi u igru i neprobojno sivilo mračnoga podzemlja suvremene zbilje, daje Zdenko Botić kao umirovljeni zatvorski batinaš Simo. Jedino u njegovoj ulozi uspjela se nerazdvojno stopiti komika i tragika Matišićeva trajno izazovna dramskoga pisma.

Oprostili smo se od 22. Gavellinih večeri u društvu dobroga staroga Ferenca Molnara, nekoć u nas vrlo popularna po romanu Junaci Pavlove ulice (koji je imao i scensku inačicu u režiji Đurđice Dević), od kojega je Mađarsko narodno kazalište iz Pečuha izvelo melodramu Liliom u moglo bi se reći konvencionalnoj režiji Attile Beresa, ne u skraćenu obliku usredotočenom samo na ljubavnu fabulu kao svojedobno u Varaždinu, nego u cjelini, s podosta humora, no ne bojeći se sentimentalnosti, a pogotovo ne isticanja socijalne note koja ponovno sve uspješnije nalazi put prema publici. Na čelu glumačkoga ansambla upoznali smo Ferenca Kolesa (Liliom) i Mikold Darabont (Julka).

Nije nažalost bilo nijedne od sve do jučer s najvećim publicitetom praćenih novih brijunskih predstava. Šteta. To više što su mediji jesenas popratili odjeke jedne od njih nakon nastupa na beogradskom festivalu BITEF. Na Gavellinim večerima nisu čak ni spomenute, osim što ih možda neimenovane obuhvaća selektorska napomena o ambijentalnosti kao prepreci. Da li je riječ o slučajnu zanemarivanju ili tek o nastavku propagande drugim sredstvima (popravile bi razinu festivalske konkurencije?) može se samo nagađati, ne dovodeći u pitanje otvorenost ovoga nedvojbeno potrebna festivala.

Najbolja predstava

Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Neva Rošić, Tanja Lacko, Helena Braut, Mario Kovač i Lada Martinac Kralj donijelo je odluku da je najbolja predstava u cjelini ovogodišnjih Gavellinih večeri predstava Ujak Vanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu u režiji Mateje Koležnik.

Marija Grgičević