Djelo nove generacije

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Darko Hajsek, Ladislav Prežigalo, Igor Weidlich, Ruža na asfaltu, red. Marko Juraga, dir. Krešimir Batinić

Djelo nove generacije

Čini se da je, unatoč ponekim nedostacima, hrvatski suvremeni mjuzikl – uz uigrani ansambl kazališta Komedija – krenuo dobrim putem. Sada ga samo treba slijediti i razvijati

Mjuzikl koji je budio sumnju u svoje mogućnosti, možda čak i s asocijacijom na film Johna Hustona slična imena (Džungla na asfaltu), Ruža na asfaltu Darka Hajseka, Ladislava Prežigala i Igora Weidlicha, na premijeri održanoj u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija 27. listopada 2007, predstavio se kao djelo nove generacije. Potpuno se udaljivši od klasično–nevinih mjuzikala s eventualnim političkim podtekstom kakve sklada Alfi Kabiljo (dosad naš jedini autor mjuzikla), Ruža na asfaltu žestoko se oslonila na svakodnevicu 21. stoljeća – i to ne samo sadržajem nego i glazbom.

Skladatelj i, uz Ladislava Prežigala, autor stihova Darko Hajsek, pokazao je iznimnu sklonost da slijedi popularniji tip glazbe. Hajsek se oslanja na citatnost popa, rocka, tehna i drugih novijih stilova, koji dopuštaju i dapače pospješuju uporabu tuđe glazbe (sjetit ćemo se razdoblja kada su popularne pjesme iz tehnoradionica mahom nastajale oko citata klasičnih glazbenih tema). Ipak, Hajsek ne citira tuđe nego svoje (nekoliko puta tijekom mjuzikla javljaju se različite varijante pjesme Noć koju je skladao za film Bogorodica), a cjelokupnu zamisao temelji na klasičnim glazbenim korijenima. Zapravo, kompletna partitura izvire iz klasične glazbe (mjuzikl započinje fugom!), koja, kao polazna točka, dopušta niz utjecaja – i to ne samo heavy rocka i ostalih tipova popularne glazbe nego i folklorne utjecaje. Rezultat je, razumije se, eklektičnost.

Kao takav, mjuzikl funkcionira među mladom publikom (nije bilo moguće previdjeti oduševljene vriskove mlađih gledatelja), koja je navikla na zvučni miš–maš i na glasnoću koja napada slušna osjetila. No glasnoća je imala opravdanje u iznimno veliku izvođačkom sastavu (prema riječima skladatelja, orkestar je trebao brojati sto ljudi), čije su već prilično jake snage pojačane mikrofonima i snimljenom glazbom na matrici.

U svemu tome priča o ljubavi između Tvrtka i Ruže (začudo) prilično dobro funkcionira. No to je samo jedna od priča ponuđenih gledatelju – zapravo je libretist Igor Weidlich zamislio tri, čak četiri ljubavne priče, koje iz normalnih muško–ženskih odnosa (Tvrtko – Ruža, Trenk – Meri) prelaze u homoseksualne odnose (Dora – Meri; Tvrtko – Beatrice). Ovdje, zapravo, priča zapinje. Jer, premda iznimno zabavna, širi socijalnu problematiku 21. stoljeća i na novopečene bogataše i na sponzoruše, i na konzervativnost tradicije i na savršenost života na sivom asfaltu predgrađa. I dok prvi dio mjuzikla još funkcionira jer se, poput neke nove inačice Priče sa zapadne strane, odvija u gradu, drugi dio postaje zbroj–zbrka (posve komplementarna eklektičnosti glazbe) najrazličitijih elemenata uglavnom problematike svakodnevnog života na suvremenom selu (unaprijed dogovoreni brak, bogataši kao kolovođe, slabost–jakost prave ljubavi, poriluk kao sinonim za novac, snaga rodbinskih veza, pa čak i incest). Jasno da je jedino opravdanje za neobično skretanje priče bilo da je sve to samo san, ali ni tada, čini se, radnja ne završava sretno. Ipak, happy end nije više obveza mjuzikla kao žanra, dapače.

Čini se da se tijekom godina skupilo toliko toga što su nam Hajsek, Prežigalo i Weidlich pokušali reći, ali to je sve postalo previše za jedan mjuzikl. Vjerojatno je množina tema zadala glavobolje redatelju Marku Juragi, koji se ipak, odlično snašao, organizirajući scenu na suvremeni (u prvom dijelu), odnosno stilizirani način (u drugom dijelu). Mladi dirigent Krešimir Batinić također se morao boriti s prevelikim orkestralnim sastavom i matricama, ali i on je isplivao uspijevajući koordinirati ansambl i na pozornici i ispod nje. A glumci–pjevači i plesači–pjevači na pozornici zapravo su izvukli predstavu. Ervin Baučić profesionalno je vodio priču (kao narator i Trenk), Dražen Bratulić kao Tvrtko dao je povjerovati da je jedan od nas, a Mila Elegović kao Ružica pokazala je da se može ozbiljno nositi sa zahtjevnijim ulogama likova koji tijekom priče mijenjaju karakter. Posebno treba pohvaliti Ivicu Pucara, koji se sasvim uživio u lik bogatog vlasnika noćnog kluba, dvije lezbijke, Lanu Blaće i Tinu Rupčić, te uvjerljivu sponzorušu Jelenu Burić, koja je morala glumiti gestama i tijelom, jer joj jednostavno nijedan lik nije dopuštao progovoriti (zabrana »Šuti, mala!« izazivala je salve smijeha u gledalištu). Čini mi se da je, unatoč ponekim nedostacima, hrvatski suvremeni mjuzikl – uz uigrani ansambl kazališta Komedija – krenuo dobrim putem. Sada ga samo treba slijediti i razvijati.

Irena Paulus