Demokracija protumačena djeci

Kišobrani su moćna stvar. U eri postpostindustrijske revolucije i sveopćega napretka znanosti i tehnologije, od svemirskih postaja do bizarnih čuda telekomunikacije, kišobrani se još jednako otvaraju i zatvaraju, zatvaraju i otvaraju... Koliko god nepraktični bili, čak i kada stanu u žensku torbicu, kišobrane se ne odmjenjuje nekim novim izumom, njih se ostavlja na miru, i trajat će takvi kakvi jesu, čini se, dok je svijeta i vijeka.

Demokracija je poput kišobrana. Crvena, plava, crna, žuta, probušena, pokvarena, brza, spora… Razvijena demokracija ima široki obod i veliku krošnju pod koju stane čovjek od glave do pete, može on biti visok ne znam koliko, njemu nikada neće pokisnuti noge, jer mu je kišobran dovoljno velik, razvijen i snažan da ga štiti od svih vremenskih neprilika. Što je demokracija krhkija, slabije razvijena, to je i čovjekov kišobran manji, smanjena dijametra, sa stanovitom sigurnošću da će njegov korisnik završiti mokrih nogu. U totalitarizmu, kao nezgodnoj redukciji demokracije, ljudi su jako niski ili hodaju sasvim pognuto pri zemlji da bi ih sićušni pokrov kišobrana uopće mogao nekako zaštititi od utapanja u stalnu i razornu pljusku. Njima su i puževi divovi koji grabe korakom od sedam milja. Zato se kišobrani tehnološki i tehnički ne inoviraju. To nije potrebno, jer je demokracija od Francuske revolucije do danas namrla (a mnogi su i pomrli zbog nje) sva svoja lica i tu više ne može biti nekih iznenađenja. (Osim, možda, u Kini ili Venezueli, ali to je zasad malo vjerojatno.)

U Hrvatskoj dugo nije bilo ništa, prazna ploča demokracije, ljudi su kisnuli kao od šale, i tako nezaštićeni padali, nestajali u potocima, goli i sami, zajedno s kišnim glistama. Kišobran je uvijek bio negdje drugdje. I sve tako do prije sedamnaest godina, otkada u mijenama dana i noći, mjeseci i godina, vježbamo otvaranje kišobrana.

Koliki su samo o tome sanjali, a nisu smjeli pustiti ni glasa.

Zato se ovih dana u Hrvatskoj viče na sav glas. Svatko svoga kišobrana hvali. Oni najveseliji tvrde da su im ljudi snaga i tim (a ne samo marihuane dim) koji će pod njihovom vlašću od svakog kišobrana iskaliti suncobran ako treba, u zemlji maloga čovjeka (pojam kvazimarksistički) što isključivo i skromno živi od svoga poštena rada. Da dobro ne bi bilo samo njima... čovjeku kad ih vidi, napose u onom kolektivnom spotu gdje svi ti mali ljudi jezde turobni i jadni, a jedan farba i ogradu, dođe takva prisilna nježnost da bi pustio slanu, tešku, mehku, socijaldemokratsku suzu horvatsku. Onima, pak, koji se ne smatraju iluzionistima, iako ih sporadično iz protivnička tabora poistovjećuju s Davidom Copperfieldom, draži su potezi i navike koje bi dodatno pokrenule Hrvatsku još dalje i dublje, što god to dalje i dublje značilo. Glavno da je prethodno ostvareno na milijun načina. Stranka koju vodi žena lijepa glasa, napose kada pjeva i Moju domovinu, poručuje da je budućnost naših kišobrana sada!, i da ne treba propustiti priliku kako bi se izabrala baš njihova boja, kakvoća, raspon i mehanizam otvaranja. Posve su samostalni penzići koji demokratski tvrde da će se prikloniti boljemu koji pobijedi i koji bude imao mandat za sastav nove vlade, tako da svoju umbrelu sigurno neće zagubiti u prepunjenu tramvaju koji je za njih ionako besplatan... Gospodin Jordan (tako se i čita, a ne kao Air Michael) dodatno je osvojio simpatije kada je na novinski Blitz-upit: Thompson ili Goran Bare? mirno odgovorio: A tko je taj Bare? Inače, Jordan nije neznalica ili trendovski nepismen – ima i on, kao i svi političari koji drže do sebe ove sezone, svoj blog.

A tko je taj koji već sada može i znade reći kakav će i koji kišobran uskoro rastvoriti hrvatski građani. U zemlji koja obiluje dobrim i poštenim željama, ali i nataloženim primitivizmom i teškim frustracijama u općoj društvenoj sferi, na svim razinama, od ponašanja u prometu i na nogometnim stadionima do jadnih zdravstvenih institucija i spora pravosuđa, možda bi prvo trebala jedna dobra demokratska batina ili metla, usisavač barem...

Hoće li išta nova, osim deklarativna kišobrana demokracije i ispraznih predizbornih obećanja, biti u paketu nakon 25. o. mj? Hoće li i dalje vrijediti ona relativistička formula koja je u stanju svaku prosječnost fatalistički podići na pobjednički tron: čuli smo za bolje, ali smo živjeli i gore?

Ivica Matičević