Čovjek, sloboda i istina

Čovjek, sloboda i istina

Sam Heidegger priznaje da postaviti slobodu za bit istine zvuči doista čudno, no samo stoga što se uzima kao samorazumljivo da je sloboda svojstvo čovjeka i to čovjeka kao subjekta. Uz tu samorazumljivost veže se i ona da je ljudska subjektivna sloboda izvor laži, tj. neistine, pa se time neistina shvaća kao nešto nevažno za razmatranje biti istine

U predavanju iz 1930, pod naslovom O biti istine, razmatranje Heidegger započinje ispitivanjem tradicionalnoga pojma istine koji je iskazan formulom: »Veritas est adaequatio rei et intellectus.« U nekoliko misaonih koraka, u kojima se pronalaze sve dublji temelji takva tradicionalnog shvaćanja, bit će se istine pokazati kao sloboda.

Adaequatio bismo u ovom slučaju mogli prevesti kao istovjećenje, izjednačivanje, ali i odgovaranje, ravnanje te slaganje. Prema tome, prijevod tradicionalne formule glasi: »Istina je istovjećenje stvari i uma«. To se istovjećenje primarno shvaća kao ravnanje uma spram stvari putem iskaza (tzv. rečenična istina). Iako postoji i teološka verzija u kojoj se stvari ravnaju spram uma, ona je napuštena u onom trenutku povijesti kada je božanski plan i red stvaranja, kao uvjet mogućnosti tako shvaćene istine i temelj razumijevanja svijeta uopće, zamijenjen pojmom svjetskog poretka. Rečenična istina, slobodna od teoloških spekulacija, dolazi do razine samorazumljivosti i općeprihvaćenosti: »Istina je slaganje iskaza sa stvari.« Ljudski um sada zadobiva istinu pomoću iskaza koji se ispravno ravna prema nekoj stvari.

Problem se takva shvaćanja istine za Heideggera nalazi već u tome što iz njega nastaje privid da je ono neovisno o shvaćanju biti bitka svega bića. Osim toga, takvo shvaćanje istine uvijek predmnijeva neko shvaćanje biti čovjeka kao nosioca intellectusa. No to pak znači da niti stvar niti um koji trebaju doći u ispravan odnos odgovaranja nisu dostatno propitani, određeni i shvaćeni. Stoga ih treba ispitati.

Otkuda uopće dolazi mogućnost slaganja iskaza s nekom stvari, kada je jasno da su iskaz i stvar nešto potpuno različite vrste. Heidegger kaže: »Iskaz o novčiću odnosi se, međutim, na tu stvar, time što ju predstavlja (vorstellt) i o tome predstavljenome kazuje, kako stoji s njom u uvijek vladajućem odnosu. Iskaz koji predstavlja kaže ono što kaže o predstavljenoj stvari onako kako ona kao [predstavljena] stvar jest.« Odnos iskaza i stvari je odnos predstavljanja.

Budući da je svako predstavljanje neko stavljanje nasuprot, onda je jasno da mora biti nešto Otvoreno (eines Offenen) unutar kojega se to predstavljanje zbiva. Ono što je otvoreno u tom Otvorenom i s čime je predstavljajuće iskazivanje uvijek u odnosu jest ono prisutno, tj. biće. Time smo utvrdili odnos iskaza (tj. iskazivanja) i stvari kao odnos predstavljanja unutar Otvorenog.

Heidegger nadalje pokazuje kako je sve o čemu sada govorimo (ljudski um, bića i njihov odnos) pod vlašću otvorenosti tog Otvorenog: Odnos stoji otvoren prema biću jer je ustrajan u otvorenosti. Biće je shvaćeno kao ono otvoreno. Ljudski je um pak sam otvoren prema biću. Jedino se unutar tog Otvorenog može biće pokazati i može biti iskazljivo, i to onako kako jest, dakle ispravno. To se pak doista i događa jedino ako je biće predstavljivo u predstavljajućem iskazivanju i to tako da se to iskazivanje podredi nekom nalogu da biće iskazuje baš onako kako ono jest. Slijedeći taj nalog, iskazivanje se ravna prema biću, u tom ravnanju iskazivanje je ispravno, a time i istinito.

Iz toga je vidljivo da je sve pod vlašću otvorenosti tog Otvorenog. Budući da iskaz ne može bez otvorenosti odnošenja doći do ispravnosti, naime stoga što tek putem otvorenosti odnošenja može uopće biće, tj. ono otvoreno, postati ono prema čemu se iskazivanje ravna, upravo stoga ono što omogućuje ispravnost mora izvornije vrijediti kao bit istine. Dakle, ako smo bit istine shvatili kao ispravnost predstavljajućeg iskazivanja, onda je ono što omogućuje tu ispravnost dublja bit istine. Sada nam se bit istine pokazuje kao otvorenost odnošenja.

No postoji li uvjet mogućnosti samog tog otvorenog odnošenja? Na primjer: odakle iskazivanje koje predstavlja neku stvar dobiva nalog da se ravna prema toj stvari tj. tom biću, i kako iskazivanje prima taj nalog? To je moguće samo ako se taj nalog (koji nalaže da se iskazivanje mora ravnati prema biću, a ne prema nekoj svojoj unutrašnjoj logici) oslobodio za biće u tom Otvorenom. Dakle, za neki specifičan odnos prema nečemu treba prvo i uopće biti slobodan za to nešto. Sloboda je temeljni odnos na temelju kojeg je uopće moguće imati bilo kakve druge odnose. Otvorenost odnošenja, za koju smo maločas uspostavili da je bit istine, nalazi se pod vlašću slobode. Prema tome ako je otvoreno odnošenje bit istine kao ispravnosti, a bit je otvorenog odnošenja sloboda, tada je sloboda izvornija bit istine kao ispravnosti.

Sam Heidegger priznaje da postaviti slobodu za bit istine zvuči doista čudno, no samo stoga što se uzima kao samorazumljivo da je sloboda svojstvo čovjeka i to čovjeka kao subjekta. Uz tu samorazumljivost veže se i ona da je ljudska subjektivna sloboda izvor laži, tj. neistine, pa se time neistina shvaća kao nešto nevažno za razmatranje biti istine. Tako se shvaćena neistina vidi tek kao puka suprotnost istine. Heidegger tvrdi da neistina shvaćena kao produkt čovjekove subjektivne slobode služi da potvrdi metafizički shvaćenu istinu koja je vječna i vlada nad čovjekom. Sve rečeno stoji na dvjema pretpostavkama: da je samorazumljivo što je sloboda i što je čovjek. Heidegger će radikalnom promjenom shvaćanja slobode i čovjeka otvoriti put sasvim drukčijem razumijevanju biti istine. U čemu se sastoji ta promjena i čemu ona vodi, ostavljam čitateljima da sami istraže.

Ivan Stublić

Ivan Stublić (1981) asistent je na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu, na kojima pohađa i poslijediplomski doktorski studij filozofije. Uže su područje njegova interesa ontologija i logika.