Blijedi angažman

Blijedi angažman

Hoodov neskriveni angažman donekle zamućuje i potreba da američku službenu paranoju, koja ne bira sredstva, kontrapunktira s fanatizmom, pa objekt rendicije ujedno postaje žrtvom umnožavanja narativnih linija

Scenariji angažiranih američkih filmova obično govore o onome što zna većina ptičica na grani: ako liberalni dio jata zacvrkuće da doma nešto smrdi, dežurni timovi odmah će iz truloga limuna iscijediti pitki izmišljaj. U tom smislu, bauku terorizma u posljednje vrijeme opako konkurira avet nacionalne sigurnosti u pričama koje zamišljaju posljedice paranoidnog obračuna američkih čuvara poretka s prijetećim fanatizmom iz druge civilizacije. Jedna od najaktualnijih, naslovljena Nestali zarobljenik (izvorno Rendition), svojevrsna je reakcija na skandal Abu Graiba, zloglasnog iračkog zatvora koji je poslije Sadama Huseina zlorabila američka vojska za ispitivanje i maltretiranje svojih pritvorenika. Novi film južnoafričkog oskarovca Gavina Hooda (Tsotsi) taj politički topos samo locira na drugi teritorij, sugerirajući da se u ime nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država metoda protuustavnog postupanja s nedokazanim američkim neprijateljima prakticirala u tajnosti i na drugim lokacijama izvan Amerike. Postupak fikcionalne obrade spornoga predmeta dobro je poznat: raširena se praksa na filmu individualizira i pokušava prevesti u kategorije žanra, u ovom slučaju, sve popularnijeg političkog trilera. Dakako, od oskarovca se očekuje nadilaženje pukih žanrovskih kanona, a Hood ta očekivanja revno ispunjava, pa i po cijenu nedorečenosti najvažnijih sastavnica filma.

Ponešto zasluga za to dijeli s autorom prilično razvedena scenarija (Kelley Sane), koji nastoji ponešto reći i o sukobljenim svjetovima (civilizacijama). Njihov sraz, naime, proizvodi i kolateralne žrtve, što je zamalo postao naslovni nestali zarobljenik, utamničen u egipatskom istražnom zatvoru. Problem perspektivnog američkog znanstvenika egipatskog podrijetla (Omar Mewally) možda ne bi bio u tome što pripada i jednom i drugom svijetu, da mu u mobitelu nisu pronađeni pozivi pripadnika aktivne terorističke organizacije. Osumnjičeni El-Ibrahimi o tome ništa ne zna, a nije mu ni pružena prilika da dokaže svoju nevinost, jer je po povratku s južnoafričkog kongresa u čikaškoj zračnoj luci po brzom postupku lišen slobode, otpremljen u neki egipatski abu graib i izvrgnut nezamislivu tjelesnom mučenju. No, čini se da Hoodovu filmu, premda mučenika pristupom in medias res zapravo stavlja u središte, nije stalo do kraja raščistiti njegov slučaj i eventualno dokazati nevinost ili krivnju, nego prokazati nezakonite mehanizme američkog sustava koji se legitimira ratom protiv terorizma, drugim riječima, otkriti nešto što je manje-više već poznato.

Hoodov neskriveni angažman donekle zamućuje i potreba da američku službenu paranoju, koja ne bira sredstva, kontrapunktira s fanatizmom, pa objekt rendicije ujedno postaje žrtvom umnožavanja narativnih linija koje prate događanja na dvama udaljenim krajevima svijeta. Dok El-Ibrahimova do zuba trudna supruga (Reese Witherspoon) po vašingtonskim političkim uredima traži potvrdu da joj je muž živ i zatočen, nekoliko tisuća kilometara dalje, autoritarni šef egipatske policije (Igor Naor) između dvaju Anwarovih mučenja, pokušava pronaći odmetnutu kćer i odgovorne za niz terorističkih napada u gradu. Suflira mu, čistih ruku – jer, »Amerikanci ne muče« – američki kolega Freeman (Jake Gyllenhaal), koji će u jednom trenutku shvatiti da uhićeniku treba pomoći i tako se pred gledateljem iskupiti za dotadašnju ravnodušnost. Teško je reći da se tim (klimavo utemeljenim) obratom izborio i za status junaka, što vrijedi i za glavnu žensku ulogu blijede Witherspoonove, okružene uvjerljivim epizodama hladne CIA-ine naredbodavke (Meryl Streep), senatora (Alana Arkina) i njegova oportunog pomoćnika (Petera Sarsgaarda). Jednako tako, Hoodov neotpetljani triler preuzetno je dovoditi u vezu s dubinski angažiranim djelima poput Inarrituova babelovskog triptiha.

Diana Nenadić