Barokni hitovi

Barokni hitovi

Svirači Hrvatskoga baroknog ansambla, sve odreda vrhunski interpreti, funkcioniraju kao solisti okupljeni u orkestar u kojemu svako pojedino glazbalo zvuči. Upravo su zbog toga njihove izvedbe autentične

Hrvatski barokni ansambl je 26. listopada 2007. u Hrvatskom glazbenom zavodu održao koncert posvećen najvećem majstoru barokne umjetnosti – Johannu Sebastianu Bachu. Izvodeći sve same barokne hitove, HRBA ponovno je prezentirala autentično izvođenje barokne glazbe: vodio ih je, naime, Shalev Ad–El, jedan od najvećih svirača continua današnjice. Pristupivši instrumentu prirodno i dirigirajući posve neusiljeno, Shalev Ad–El postizao je vraćanje glazbenog vremena unatrag. U popularnom Brandenburškom koncertu br. 3 u G–duru (BWV 1048) dionice je dodavao jednoj, pa drugoj ruci, pri čemu mu je jedna ruka uvijek ostajala slobodna kako bi mogao dirigirati. A ansambl je na svaki njegov mig strastveno reagirao prenoseći publici tipično baroknu igru forte–piano.

Svirači Hrvatskoga baroknog ansambla, sve odreda vrhunski interpreti, funkcioniraju kao solisti okupljeni u orkestar u kojemu svako pojedino glazbalo zvuči (nije, dakle, potrebna gomila izvođača – dovoljno je nekoliko kvalitetnih svirača da se dobije pravi, bogati zvuk). Upravo su zbog toga njihove izvedbe autentične. Autentične su i zato što uvijek nastoje što vjernije pokazati kako su se pojedina djela nekada svirala (skraćivanje gudala držanjem dalje od žabice), a i zato što u svoje koncerte uvijek uključe soliste na autentičnim baroknim instrumentima. Jedan od takvih bio je bogato ukrašeni čembalo kojim je s velikom lakoćom upravljao Shalev Ad–El. Njegova izvedba Bachova Koncerta za čembalo i gudače u f–molu (BWV 1056) ukazala je i na problematiku čembala kao solističkog instrumenta: bitno tiše od današnjega glasovira, čembalo zahtijeva pozornost na dinamiku instrumenata koji ga prate – ansambl ne smije prekriti solistu.

Osim virtuozno lagana Izraelca Shaleva Ad–Ela, na koncertu je nastupio i flautist Dani Bošnjak, svirajući drvenu poprečnu flautu blaga i topla zvuka. Bošnjak je sudjelovao u izvedbi Koncerta za violinu, poprečnu flautu, čembalo i gudače u a–molu (BWV–1044), u kojemu se, uz izmjenu veće i manje skupine instrumenata, osjetila tradicija concerta grossa (violinu je u manjem ansamblu svirala prva violinistica ansambla, Laura Vadjon). Naposljetku, izvedena je i kantata Non sa che sia dolore za sopran, poprečnu flautu i gudače (BWV 209), čijom je izvedbom dominirala sopranistica Ivana Kladarin. Iznimno bogatim tonom, Kladarin je (kao i uvijek) oduševila publiku – klanjajući se, poput ostalih izvođača, najvećem glazbeniku koji je ikad živio, Johannu Sebastianu Bachu.

Tridesetoga listopada Hrvatski glazbeni zavod, u sklopu ciklusa Guitarra viva, ugostio je osebujna umjetnika – argentinskog gitarista i skladatelja Jorgea Cardosa. Cardoso je izveo niz djela iz gitarističke literature skladatelja južnoameričkog podrijetla, čiju je veliku većinu sam aranžirao. Izvedeni su Zvuci zvona J. T. Guimarâesa, Paragvajski ples Agustina Barriosa, Tmurno/Tenebroso, Confidencias i Brejeiro Ernesta Nazaretha, Alfonsina i more Ariela Ramireza, Misionerita Lucasa Braulia Areca, Adiós Nonino Astora Piazzolle, Tarquito militar Mariana Moresa te naročito skladbe sama Jorgea Cardosa: Falta envido (milonga), Polo margariteńo, Chacarera, Canción, Tema negro i Vals Peruano.

Čini mi se da je Cardosova prednost pred ostalim gitaristima upravo skladateljska, a prednost je i činjenica da je vrlo široka obrazovanja (osim glazbenog, završio je i studij medicine). Sve se to čuje u izvedbi. Cardoso je ponudio zadubljenost u glazbu: potpuno proniknuvši u svaki njezin element (i s izvođačkog i sa skladateljskog stanovišta), gitarist je odbacio norme (za razliku od većine kolega, cijeli je koncert odsvirao stojeći) i svako sustezanje. Za njega note nisu zapreka koju treba savladati, za njega je izvođenje glazbenoga teksta jednako misaonom tijeku iz kojih nastaje glazbeno djelo. Zato je glazba jednostavno tekla iz instrumenta, dopuštajući slušateljima ugodno uživanje. Osobito su bile zanimljive skladbe samog Cardosa; polifono mišljeni Polo margariteńo, privlačna Milonga, neobično svijetla Tema negro i druge ostavljale su trag suvremenijeg razmišljanja zaogrnutog u još prisutan prozračni veo romantizma. Cardoso nije svirao pred publikom, nego je muzicirao za sebe, što je navelo slušatelje da se užive i da potpuno zaborave na nužnu visoku tehničku spremu izvođača. Tri bisa i urnebesne ovacije rekli su više od bilo kakve kritičarske opaske.