100 zgrada

Monografija: Darja Radović Mahečić, Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930–ih, Institut za povijest umjetnosti i Školska knjiga, Zagreb, 2007.

100 zgrada

Pokušaji sinteze hrvatske arhitekture ovakva razmjera nisu do sada izvedeni, pa je ova knjiga hvalevrijedan prinos poznavanju ne samo hrvatske međuratne arhitekture, nego i općenito, nacionalne umjetničke topografije bez obzira na razdoblje

U izdanju Školske knjige i Instituta za povijest umjetnosti izašla je dugo očekivana sinteza hrvatske međuratne arhitekture u obliku registra sto zgrada. Na prvi pogled jednostavna monokromnog dizajna, knjiga krije mnogo više. Prikazani rezultati proizašli su iz znanstvenoga projekta Graditeljska baština od 19. do 21. stoljeća. Uredništvo i stručnu redakciju te autorstvo najvećeg dijela kataloških jedinica potpisuje Darja Radović Mahečić s Instituta za povijest umjetnosti. Na knjizi je sudjelovalo još dvadesetak autora – povjesničara umjetnosti, arhitekata, fotografa, konzervatora. Rezultat petogodišnje interdisciplinarne suradnje topografija je hrvatske moderne arhitekture u razdoblju od 1926. do 1940. godine.

Iz predgovora saznajemo da je namjera knjige pokazati vrijednost izvedenih djela na domaćem tlu prikazom sto reprezentativnih ostvarenja na dvadesetak lokacija diljem Hrvatske, koja se ovdje bilježe, tumače, revitaliziraju i afirmiraju prema sustavu Međunarodne organizacije za dokumentiranje, čuvanje i obnovu djela i ambijenata moderne arhitekture (DoCoMoMo). Kriteriji za uvrštavanje djela u registar bili su istraženost izvornih dokumenata, visoki stupanj valorizacije i očuvanost današnjega stanja. Autorica se kritički osvrće na posljednji kriterij i kaže da u nekim primjerima taj kriterij nije ispoštovan, odnosno da su uvrštene i loše očuvane zgrade, ali da upravo ti primjeri pokazuju stanje svijesti današnjice i potrebu zaštite od barbarskih pregradnji, koje su, nažalost, vrlo česte.

U uvodnom poglavlju, naslovljenu Internacionalna retorika – domaći odgovori, hrvatska se moderna arhitektura stavlja u kontekst one europske. Autorica naglašava da domaći primjeri, iako pripadaju tzv. perifernoj umjetnosti, ipak mogu parirati europskim. Naznake internacionalne moderne arhitekture javljaju se dvadesetih godina, a tridesetih dolazi do kulminacije: intenzitet je gradnje velik, no ni kvaliteta ne zaostaje. Knjiga se dakle koncentrira na tridesete, a za dvadesete autorica kaže da predstavljaju konsolidaciju poslijeratne stambene krize, ne ističući možda dovoljno nagli ekonomski razvoj i gradnju poslovnih zona s vrlo kvalitetnim zgradama banaka, osiguravajućih društava i ostalih financijskih institucija, koje itekako obilježavaju to vrijeme – vrijeme koje će pripremiti tlo za novosti što će se intenzivnije realizirati tridesetih. Ipak, tek se početkom tridesetih hrvatska arhitektura izjednačava s europskom, grade se građevine svih tipologija i moderna se arhitektura širi čitavom Hrvatskom. Osim realizacija, organiziraju se i brojne izložbe, predavanja, prevode i publiciraju tekstovi europskih teoretičara arhitekture, izlaze i domaći časopisi (»Tehnički list«, »Arhitektura«, »Građevinski vjesnik«) u kojima se objavljuju inozemne i domaće izvedbe i projekti, predstavljaju nove publikacije, natječaji, zakoni, a 1932. izlazi i prva knjiga o hrvatskoj modernoj arhitekturi Treba znati – progres graditeljstva. Problemi savremene arhitekture, koju je uredio Stjepan Planić. Tridesetih se također raspisuju važni međunarodni natječaji, od kojih valja spomenuti onaj za Generalnu regulatornu osnovu Zagreba, kojim se trebalo riješiti pitanje urbanizacije područja od željezničke pruge do rijeke Save. Na natječajima često sudjeluju inozemni arhitekti poput Petera Behrensa, Bernarda Lafaillea ili Marcella Piacentinija. Što se tiče domaćih arhitekata, mnogi su, do osnivanja zagrebačke Tehničke visoke škole 1919. i Arhitektonskog odjela pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926, školovani u inozemstvu – u Pragu, Beču, Berlinu, Parizu. Međunarodnost se dodatno naglašava i prisutnošću hrvatskih predstavnika na konferencijama CIAM–a (Međunarodni kongres moderne arhitekture), za što je posebno zaslužan arhitekt Ernest Weissmann, koji održava dugogodišnju korespondenciju s Le Corbusierom i Sigfriedom Giedionom.

Prije prijelaza na pojedinačne kataloške jedinice registra daje se kratak uvid u arhitektonska zbivanja u pojedinim gradovima. Zagreb je apsolutno središte, pa je stoga i većina primjera u registru iz Zagreba. Razjedinjenost Hrvatske u to doba očita je i na primjerima, npr. u Rijeci, Istri i Zadru djeluju isključivo talijanski arhitekti koji afirmiraju talijanski racionalizam; Sušak je pak druga priča – tu dominiraju zagrebački arhitekti. U Slavoniji se osim u Osijeku gradi i u okolici Vukovara – industrijski grad Bata, jedno od najvećih ulaganja u Hrvatskoj 1930–ih. Split, osim intenzivne stambene izgradnje, dobiva i zgrade javne namjene koje će zauvijek promijeniti sliku grada. Dubrovnik dopušta ulazak moderne i u samo gradsko središte, a u okolici se grade vile kao dokaz kontinuiteta višestoljetne ladanjske izgradnje.

Na početku registra karta je Hrvatske iz 1939, koja pokazuje političku razjedinjenost zemlje te lokacije koje su obrađene u registru. Sam registar započinje sažetim pregledom sto zgrada koje su predstavljene izvornom fotografijom (ili crtežom) i ispod se navode osnovni podaci: naziv, odnosno funkcija, grad, godine početka i završetka gradnje i arhitekt. Vrlo pregledno i precizno, zgrade se navode kronološkim redom, bez obzira na lokaciju. Zbog preglednosti vjerojatno su izbačene adrese, koje se, doduše, navode u detaljnim opisima koji slijede. Nakon uvodnoga pregleda, pojedina ostvarenja obrađuju se tekstualno sa svom slikovnom građom – fotografijama, nacrtima, reprodukcijama izvornih dokumenata. Sve tekstove u knjizi prati i prijevod na engleski jezik, neizostavan u knjizi ovakog formata i značaja. Na kraju svake jedinice navode se izvori koji imaju neprocjenjivu vrijednost za buduće naraštaje istraživača. Šteta je samo što uz slikovni materijal ne postoji komentar, npr. mjerilo ili orijentacija uz nacrte, odnosno, ukoliko je poznato, godina iz koje potječe reproducirana fotografija, odnosno da li je ona izvorna ili prikazuje današnje stanje. Na kraju knjige nalazi se iscrpna literatura te kazala prema tipologiji, lokalitetu, te imenu. Knjiga bez premca, međutim, nije potpuna bez bilješke o autorima priloga koje vrijedi predstaviti.

Da zaključimo, pokušaji sinteze hrvatske arhitekture ovakva razmjera nisu do sada izvedeni, pa je ova knjiga hvalevrijedan prinos poznavanju ne samo hrvatske međuratne arhitekture, nego i općenito, nacionalne umjetničke topografije bez obzira na razdoblje. Knjiga koju bi u svoje kućne biblioteke trebali uključiti ne samo povjesničari umjetnosti i arhitekti svakako zaslužuje sve pohvale.

Silvija Limani