Zaokupljenost bespredmetnim

Zaokupljenost bespredmetnim

Svaka je radnja prazna fizička matrica, vrlo konkretna, jasna i apsurdna

Koautorska inicijativa OOUR na ovogodišnjoj Platformi mladih koreografa premijerno je izvela predstavu Salon, što je bila i jedina festivalska premijera. Toj, kao i većem broju prethodnih predstava OOUR-a, domicilna je kuća Teatar &TD, mjesto koje za sada u Hrvatskoj pod okrilje prihvaća najviše plesnih predstava, a jedina mu je konkurencija ZKM s predstavom Zagrebačkoga plesnog ansambla.

OOUR, čije su najistaknutije autorice Selma Banich i Sandra Banić, ujedno i izvođačice Salona, a koji ustrajava na ravnopravnom autorstvu svih koji su sudjelovali u radu na predstavi, već neko vrijeme teži posvemašnjoj redukciji izvedbenoga materijala te nizanju jednostavnih, a ispražnjenih radnji. U tom smislu Salon je nastavak prethodnice Stvarajući Eve. Pusta scena, obično svjetlo, ničim povezan šum u pozadini (glazba Adam Semijalac), kao i vrijeme koje beskrajno sporo odmiče, glavne su oznake obiju predstava. Sukladno tomu ona je za gledatelja, osobito u prvome dijelu, nezanimljiva i zamorna.

Jer u Salonu, u kojem nas spremno i srdačno dočekuju Banicheva i Banićeva, čavrljajući s ponekim članom publike prije sama početka, slijedi najprije samo dugo mirno stajanje izvođačica okrenutih jedna drugoj, pri čemu se čvrsto drže jednom rukom s pomalo sarkastičnim pogledom. Kako s vremenom stisak ruku slabi, glas iz publike odbrojavanjem nas uporno podsjeća na duljinu toga scenskog ništavila. U daljem tijeku predstave uporno odustajanje od bilo kakva razvoja postaje čak i na trenutke zabavno s obzirom da izvođačice sve više karikiraju vlastitu važnost.

Upravo u jednome takvu trenutku događa se prva reakcija publike, nakon što izvođačice precizno i pomno scenu ispune mnogobrojnim sitnim crnim kućicama samo kako bi ih jednako pažljivo krenule uklanjati. Istovrsna je otprilike i svaka druga radnja, tek što se izvođačice zasopću, naglo je prekinu, ne dopuštajući joj uobličavanje i razumijevanje. Svaka je radnja prazna fizička matrica, vrlo konkretna, jasna i apsurdna. Primjerice, kada izvođačice odijevaju šuškavce, uzimaju mikrofone te ih krenu vrtjeti zrakom poput lasa, sve brže, da bi ih pri najvećoj brzini oštro zaustavile. Prelazak iz jedne u drugu radnju odvija se potpuno ravnodušno, kao da je riječ o ispunjavanju najobičnijih zadataka, a sve s vidljivim ironijskim odmakom. Vrhunac tog odmaka jest dio u kojemu izvođačice izmjenjuju niz rogobatnih poza, ali sa smiješkom na licu.

Selma Banich i Sandra Banić, uz vrlo vidljivu potporu Olivera Frljića, čiji utjecaj u autorstvo OOUR-a i Marjane Krajač bitno izdvaja iste od ostatka na domaćim pozornicama njihovom rigidnošću i teškim minimalizmom s često pretencioznim, a zapravo nedovoljno artikuliranim konceptima, uz nezaobilazno referiranje filozofskih veličina, u ovom slučaju čak uspijevaju u jednom, a to je, citiram: »Nikada ni u jednoj od prethodnih civilizacija nisu velika metafizička pitanja, temeljne zaokupljenosti postojanjem i smislom života izgledali tako beznadno dalekima i bespredmetnima« (F. Jameson).

Jelena Mihelčić