Za jednokratnu uporabu

Za jednokratnu uporabu

Psihološko–sociološki pristup radnji komada, s rezultatom iskaza drame osoba unutar drame jednog vremena, zahtijevao bi mnogo više truda od onoga koji je autor predvidio za brzo katapultiranje svog novog uratka na svjetsko tržište površnosti

Za ruskoga pisca Nikolaja Koljadu zaista bismo mogli kazati da je tvorničar kazališnih komada. U posljednjih dvadeset godina taj je pedesetogodišnjak publici ponudio stotinjak proizvoda. Nije onda nikakvo čudo da nekim kazalištarcima diljem svijeta oslabe obrambeni refleksi prema tim učestalim izlošcima proizvoda s tekuće vrpce pa se poneki od njih nađe i na repertoaru nacionalnih kazališnih kuća. Stoga nećemo tu neotpornost prema svjetskoj potrošačkoj groznici posebno zamjerati splitskim kazalištarcima, jer oni ipak nisu otok, nego samo dio kopna. Ograničit ćemo se tek na to da na primjeru komada Poloneza Oginskoga zavirimo u tehnološku tajnu te Koljadine goleme učinkovitosti, koja je u konkretnom slučaju rezultirala proizvodom za jednokratnu uporabu.

Nikolaj Koljada napisao je komad o povratku Tanje, kćeri ruskog ambasadora, iz Amerike u Moskvu. Tanja je nakon tragične pogibije roditelja, na samu početku Perestrojke, tijekom deset godina nastojala Ameriku prigrliti kao svoju, ali posve neuspješno. Vraća se u svoj moskovski stan s prijateljem Davidom, transvestitom. U njemu sada žive, drže ga svojim, osobe koje su, kažu joj, bile u službi njezina oca, a i poneki pridošlica. Tu je i Dima, prva Tanjina ljubav. Na tom motivu povratka iz inozemstva i suočenju s onim u što se tijekom deset godina pretvorilo Tanjino američko sjećanje na njezin davni moskovski život Koljada je odlučio izgraditi dramsku radnju. I to je sama po sebi bila dobra početna zamisao. Toliko dobra da ju je iskoristio čak i Čehov za svoju veličanstvenu dramu Višnjik. Koljada, dakle, preuzima već potvrđenu tehnologiju početka, ali odustaje od daljega preuzimanja njezina monološkog razvoja, koji, u Čehova, dakako, privodi osvješćivanju pojedinačne i skupne posustalosti lica komada. Koljada ne teži samospoznaji osoba, racionalizaciji njihovih dramskih dvojbi u novim uvjetima kraja stoljeća poslije velike propasti komunističke dogme, u trenutku njihova suočenja s povratnicom koja donosi (ovakva ili onakva) iskustva s dalekih obala novog kontinenta. Ne, takav psihološko–sociološki pristup radnji komada, s rezultatom iskaza drame osoba unutar drame vremena, zahtijevao bi mnogo više truda od onoga koji je autor predvidio za brzo katapultiranje svog novog uratka na svjetsko tržište površnosti. Autor se utječe tek paušalno–grotesknoj skici življenja na različitim stupnjevima geografske dužine i širine: Amerika je, a sada nam na tragu autorove distance prema njoj valja samo uvođenje transvestita Davida pojmiti kao njezin simbol, očigledno upropastila Tanju. Ali pritom se radnjom ne iskazuje kako i zašto. Napravila je kurvom, ovisnicom, pacijenticom. Ona je neurotična, paranoidno ustrašena, luda, pa će je na kraju sustanari i otpremiti u ludnicu (kako nazivaju tu ustanovu). Ali ni oni nisu sasvim svoji. Doduše, svi su mahom nezadovoljni, neuspješni. No, to su tek njihove duševne osobine. Osnovni je problem u njima samima i ne zadire u društveni kontekst, ne ishodi iz njega. Samo nemoćno grebe po površini. Svi ti ljudi bili bi takvi i u bilo kojem drugom povijesnom razdoblju i društvenom sustavu. I da skratimo: svaki od njih, što je više pomaknut, to je manje dramski slučaj. Jer gledatelja ipak, što je već davno konstatirano, poglavito zanimaju ljudi kao on (misli se, dakako, samo na razini svijesti, a nikako ne i na etničke ili svjetonazorne razlike).

Kako se autor odrekao spuštanja novočehovljanske sonde u bit problema, za dalji tehnološki postupak brzinskoga štancanja radnje formalno se oslanja na krizne situacije Williamsove dramske osobe Blanche DuBois (Tramvaj zvan žudnja). Njegova je Tanja neprekidno izložena grubosti Moskovljana (primjerice: njihovu nepristojnu ponašanju prema Davidu samo zato što je drukčiji). No, taj sukob ne rezultira, kao u Williamsove Blanche, dramatskom bolnošću Tanjina tankoćutna duha i bijegom od daljeg sučeljavanja s bezobzirnim primitivizmom u utješno zaklonište snova, već nečim posve drugim, onim izvan dramatskog. A to je zalaz u paranoidne, pa i agresivne ispade, koji u trenutku eskalacije ne otvaraju za dramu tako važan sociološki i povijesni prostor očitovanja dramske krize, nego, naprotiv, mjesto događanja sužuju na mjesto demonstriranja banalna psihijatrijskog slučaja.

I što u takvoj situaciji kazati o režiji, glumi i svemu ostalom nego to da je sve bilo izvan područja dramskog. A to znači da nema valjana razloga da se to posebno razlaže. Ipak, na samu početku moglo se zaključiti da Arijana Čulina nijansira svoju ulogu Ljudmile prema razini na kojoj bi ona mogla dosegnuti sjaj. Isto tako i Nikola Ivošević svoju ulogu Vanje (iako dikcijski upitan, uostalom kao i akteri u ulogama s više teksta). No, autor je i ta dva lika ostavio na cjedilu. Očigledno, Arijana Čulina i Ivošević zavrijedjeli su boljeg autora.

Vlatko Perković