Virtuozna slikovnost

Virtuozna slikovnost

Gorkoslatki život (Dalkomhan insaeng / A Bittersweet Life), 120 min, Južna Koreja, 2005, Discovery

Iako uvodne i završne scene ovog revizionistički noarovskog, tarantinovskim svjetonazorom vrlo zadivljena, a u prepoznatljivu južnokorejskom ultranasilnom stilu (šifra: Park Chan-Wook) gotovo ekskluzivne (prelijepo upakirane), eksplozivne brutalnosti snimljena filma govore u zen-budističkim parabolama, izrazito meditativnoga karaktera, njegov daroviti, intrigantni redatelj, majstor vizualnog Ji-woon Kim (horor-bajka Priča o dvije sestre) zapravo gledatelju podastire još jedno kultno ostvarenje. Djelo je to besprijekorne atmosferičnosti, vrlo stiliziran i lijep film s nepogrešivim smislom za poeziju slike, virtuozne slikovnosti, s gracioznim Byung-hun Leejem u glavnoj ulozi, glumcem zanimljiva, rječita lica, nositeljem hladno-tople senzibilnosti, koja korespondira sa kjaroskurovskim ledenim slikama samoga Ji-woon Kima. Stoga ni relativno slabašna nit priče ili déjŕ-vuovske žanrovske komponente, ne umanjuju bitno užitak gledanja Gorkoslatkog života.

Inteligentan bluz

Black Snake Moan, 116 min, SAD, 2006, Blitz

Potpisnik odlične Gužve i frke, zanimljiv, izrazito inteligentan redatelj Craig Brewer donosi još jedno intrigantno ostvarenje – Black Snake Moan (naslov posuđen od skladbe pionira bluza, koji je umro tajnovitom smrću – Blinda Lemona Jeffersona). U oba filma, naime, glazba ima ključnu ulogu – u prvom je to bio hip-hop, u drugome bluz (s barem jednom antologijskom scenom – i to upravo onom bluz-koncerta). Ta je glazba ogledalo duša njegovih likova – mahom polusvijeta koji pronalazi iscjeljenje na najneočekivanijim mjestima – jedni u drugima. Glavni adut filma pritom je, uz nespornu slojevitost kakvu sadrži (suvislo progovara o rasizmu, religiji, spolnosti i brojnim drugim pitanjima), Christina Ricci u svojoj možda najizazovnijoj ulozi traumatizirane nimfomanke.

Dokumentarističko razmatranje

Pucanj u srce (Shot Through the Heart), 112 min, Kanada / SAD, 1998, Continental

Priča o dvama prijateljima koji se za vrijeme rata u BiH nađu na suprotnim stranama barata sarajevskom tragedijom iz američke perspektive, no to čini na znatno decentniji, suzdržaniji i trezveniji, odmjereniji način od godinu prije nastala i razvikanijega Mirotvorca te radije negoli da bude još jedna akcijska pustolovina progovara o pravim ljudima i zbivanjima. Redatelj David Attwood dokumetarističkim pristupom, iako ne posve jasnom perspektivom o razmatranom konfliktu, pruža vrlo solidan, gledljiv televizijski uradak (u produkciji HBO-a), čiji je poseban kuriozitet nastup Vincenta Pereza (Kraljica Margot) u ulozi srpskoga snajperista.

Plodonosna suradnja

Klan iz Las Vegasa (The Rat Pack), 120 min, SAD, 1998, Continental

Film Klan iz Las Vegasa ukazuje na drugu, mračnu stranu slave i druženja popularnoga američkog trojca iz pedesetih godina 20. stoljeća – Franka Sinatre, Deana Martina i Sammyja Davisa mlađeg, koji su osim zabave, poručuju nam redatelj Rob Cohen i scenarist Kario Salem, imali i plodonosnu suradnju i veze s mafijom kao i političke odnose s Bijelom kućom i svoje prste u izborima Johna Kennedyja. Pritom je dojmljiv izrazito loš casting fizičkih sličnosti glede, kao da se samo željelo film nakrcati slavnim licima (Ray Liotta, Joe Mantegna, Don Cheadle u ulogama spomenutoga trojca) te iako se glumci uistinu trude biti nalik svojim originalima, usvajajući njihov manirizam, stil, dočaravajući temperament, ipak fizička različitost odveć bode oči (najpogođeniji te posljedično i najbolji stoga jest Don Cheadle kao Sammy Davis Jr.). Doda li se svemu činjenica da je riječ o filmu koji zaintrigirati ponajprije može obožavatelje ličnosti kojima se bavi, zaključiti se može da se Klan iz Las Vegasa, iako nije posve nezanimljiv, može mirne duše i preskočiti.

Katarina Marić