UMRIJETI OD ELEGANCIJE

UMRIJETI OD ELEGANCIJE

Miroslav Kirin, Jalozi, Vuković&Runjić, Zagreb, 2006.

Naslovom svoje zbirke, Jalozi, Miroslav Kirin (1965) izravno otvara temu sumraka dijaloga i svršetka razgovora kao bitne ljudske i društvene funkcije izmjenjivanja riječi: dijalozi se pretvaraju u jaloge. Kirinovi tekstovi kao da pokušavaju otvoriti razgovor preko njegovih odrezanih završetaka. Ili kao da dokazuju da je on završen iako živimo privid da se on nastavlja. Tekstovi zbirke na više se mjesta nastavljaju na implicitne ili eksplicitne citate (popisane na kraju knjige) kao nagovore na razgovor. Navođenjem citata pjesnik hoće samo naznačiti da oni ne pripadaju u književne poticaje i utjecaje, nego su neutralna odskočna mjesta za objektivizaciju teksta.

Kirinova poezija, unatoč prividnom pozivanju svakodnevne poticaje, ne dâ se poetički lako smjestiti među stvarnosne okvire jer isto toliko poziva na stvarnost koliko je kao pobudu i osporava. To samo znači da je Kirinova analitika otišla predaleko a da bi se njezin predmet mogao uzimati kao nešto uhvatljivo. Pa ipak, valja ustanoviti da je Kirin jedan od malobrojnih koji je znao prihvatiti Makovićev poziv iskustvenosti – makar i kao obračun s njom, koji se ostvaruje sumnjom u nedvojbenost riječî. U tom obračunu sa središnjom ulogom pogleda Kirin se isto tako distancira i od poetike očevidnosti na što je potaknut i stanovitom nelagodom od taktilnosti:

Tjednima smo, možda i godinama u

mučnoj simbiozi, on se bez mene ne može ni na jednu

stvar spustiti, časkom predahnuti od

mene, ja od njega.

Kako ne razgovaramo (jer smo,

dakako, posvađani ali se trpimo),

između nas

dogovora nema...(43.)

Zapamtimo izraz mučna simbioza kao znakovit Kirinov izraz kojim se u njega definira svaki odnos, osiguravajući od olake afirmativnosti. Ima iskaza kojima Kirin odgođeno pogađa i onda kad smo mislili da je ono na što ciljaju već minulo:

Mogu sve raditi, ali izbiva radost.

To je, uostalom kao i cijela četvrta pjesma zbirke, kirinovska do boli zaoštrena suzdržanost ne samo pred banalnim nego i pred poželjnim, makar njome analizira sve oko sebe, u osvjedočenju da je banalnost najveća, nepreskočiva kušnja. Kirinova poezija ne može se smjestiti ni među odvjetke neoegzistencijalnog diskursa jer je govorni subjekt u njoj neko relativno, promjenjivo stajalište, gdjekad naplavljeno masmedijskom konjunkturom bizarnog / banalnog. Tako je jedanaesti tekst o serijskom ubojici svojevrsna etida na temu banalnosti zločina (»Postoje trenuci kad život jednostavno nasrne, / i to je onda jedino što mogu učiniti. / Ubojstvo je obično veoma okrutno. «). Tekstovi koji slijede za navedenim ne dolaze toliko iz neke poetičke nužnosti, koliko se umeću kao vježbe pisanja koje, neslučajno, začinju neke prozaične pojedinosti iz svakodnevice, koja može aludirati na nešto ili prethoditi nekom važnom događaju. Primjerice u 36. tekstu, radnja kuhanja čaja, negdje i popodnevna ceremonija čaja, postaje temom – Kirin kaže slikom – s aurom svakodnevnog obreda, koja se, izronivši u životu možda iz kakva filma, nalazi u nekoj knjizi. Kad je već riječ o aluzivnošću događaja, recimo da se navedeni tekst završava primjerom kako Kirin svoju privučenost banalnim umije pretvoriti u protuotrov prema banalnom:

Mislila sam na tebe, nije to bilo ni u

jednom filmu ni u knjizi,

riječ je o tebi.

Ali nije rekla, samo joj je preletjelo

mislima.

Tegoba blizine jedna je od dalekosežnih posljedica jaloga, željena i neizbježna blizina, bilo da je riječ o Bogu ili o bližnjem, blizina koja više nije u stanju zbližiti nego uspostavlja sve temeljitiju razdaljinu. Tekstu treba sve više međuprostora i međuvremena. Na kraju sve se završava, u 47. tekstu zbirke, nakon Kirinu omiljene izmjene toplih i hladnih emocija, toplijih i hladnijih iskaza, zatim njihovom brutalnom eliminacijom: eliotovskim završnim cviljenjem ili beketovskim svršetkom igre:

Jer, zaboga, oboje postajemo još

nesigurniji čim se razdaljina smanji

i za vratom osjetimo

dahtanje svojih životinjstava.

Ali nije to ono najgore. Najgore dolazi

u nizu rečenica:

svaka će biti sama i umrijeti od

elegancije.

Iako smo se uzdržali od svrstavanja Kirina među neoegzistencijaliste, valja napokon prepoznati ipak egzistencijalnu kakvoću Kirinove askeze koja ogoljuje njegovu poeziju od svake metaforizacije. Po tome su Jalozi otišli dalje od ostalih njegovih zbirki, do granica šutnje koja je prava provjera autentičnosti jaloga.