Umjetnost je deformacija

Umjetnost je deformacija

Wroclaw Najzanimljiviji festival istoka Europe, poljski Dialog, prošloga je tjedna predstavio petnaest produkcija iz jedanaest zemalja i još jednom skrenuo pozornost na nova događanja u kazalištu. »Umjetnost nije ništa drugo nego pretjerivanje i iskrivljavanje«, bio je provokativni moto festivala o kojem su raspravljali brojni kazališni umjetnici i teoretičari, sudionici festivala, a iza njega se jasno krije stajalište konzervativnih snaga koje pokušavaju optužiti kazalište za deformacije, kako bi ga mogli kontrolirati. Warlikowski, Zadara, Miskiewicz, Klata, Jarzyna, Lee Bruer, Kriegenburg, Koljada i ostali redatelji čije su predstave igrane na Dialogu sigurno nisu kazališni kreatori spremni na kompromise pa su njihove predstave (bilo da su interpretacije grčkih tragedija, klasika ili suvremenih autora), ali i njihovi javni nastupi govorili o potrebi kazališta za izazovom i sukobljavanjem s konzervativnim stajalištima onih koji bi voljeli gledati uškopljeni teatar.

Predstava koja je raznježila i kritičare

London Da predstave rađene uoči Božića, kako bi privukle što više mlade publike i podsjetile na neke osnovne ideje Božića, nisu nužno tezge rađene za brzu zaradu, pokazuje novi premijerni slučaj londonskoga National Theatrea. War Horse, predstava nastala po romanu Michaela Morpurga (ime će poznato zazvučati Splićanima, čovjek istog prezimena obilježio je splitski kulturni život prije više od stotinu godina) u režiji Marianne Elliott i i Toma Morrisa navela je kritičare da je opjevaju panegiricima. U suradnji s južnoafričkom lutkarskom grupom Handspring, i uz pomoć videa, animacije i atraktivne scenografije glumci Nationala napravili su predstavu koja je istoga trenutka postala hit, lomeći srca kritike i publike. Priča o tome kako i u najtežim okolnostima ljubav i suosjećanje mogu opstati ganula je, eto, čak i kritičarska srca.

Kad oboistica zavoli pop–zvijezdu

New York I dok je engleska kritika oduševljena jednom predstavom, američka je znatno manje blagonaklona jednoj drugoj, također nastaloj u uglednoj kazališnoj kući. A Feminine Ending Sare Treem u Plawrights Horizons, drama o oboistici čiji je dečko pop–zvijezda, nasmrt je dosadna stvar, preuzetna i bez ikakva smisla. Kritici je zasmetalo čak i ime glavne junakinje: Amanda Blue, kažu, prije je ime za pornozvijezdu nego za nježnu oboisticu sklonu zamršenim monološkim partijama. »Ovo nema nikakva smisla«, rečenica koju junakinja izgovori negdje u drugom satu predstave, najviše se dojmila kritike – ona izražava točan smisao predstave koju je režirala Blair Brown, inače darovita glumica, ali očigledno manje uspješna redateljica.

Krava u naslovnoj ulozi

Moskva Škola dramske umjetnosti, poznata ruska kazališna škola koja ima svoju scenu, već je godinama u tom kraju svijeta jedna od najzanimljivijih kazališnih pojava. Bez scenografije, s jeftinim kostimima i sa studentima glume ovdje nastaju predstave koje su odreda poslastice za intelektualnu publiku. Posljednja je u nizu Krava, adaptacija proze Andreja Platonova koju je režirao Dmitrij Krimov, sin Anatolija Efrosa, koji se nakon desetljeća bavljenja slikarstvom i scenografijom prije tri godine najednom pojavio kao redatelj, osvojivši predstavom Donky Hot odmah laskave komplimente. Krava je jednostavna priča o životinji koja, izgubivši tele, i sama završi pod vlakom. Naizgled banalna priča Krimovu je početak kazališnog istraživanja koje postiže izvrsne rezultate. Višeslojna priča o vremenu koje je prošlo odnijevši sa sobom nekakvu ljudsku nevinost Krimova je izbacila u sam vrh ruskog kazališta.

Jasen Boko