U dobroj vjeri

U dobroj vjeri

Dražen Šivak i dramaturginja Olja Lozica propustili su jedinstvenu priliku da uistinu dadu mašti na volju i kreiraju svijet za kojim čeznemo, a ne svijet koji nas prazni i troši

»Ponekad, kad gledam u nebo, pomislim koliko molekula ljudi gore ima, ili ih ima u oblacima nad Afrikom, Antarktikom ili padaju kao kiša na prašume u Brazilu ili negdje sa snijegom«, kaže panteist Mark Haddon u Neobičnome događaju sa psom u noći, knjizi u kojoj je Dražen Šivak pronašao nadahnuće za predstavu Sve što je dobro i pametno, a njegova ju je Grupa. praizvela 19. listopada u Teatru Exit. Predstava Sve što je dobro i pametno u cjelini cilja na vjerojatno najzapostavljeniji dio domaće kazališne publike, na tinejdžere zagušene specijalnim efektima, metabrzinom i površnošću – posve u skladu i s biblijskim predviđanjem kliničke slike svijeta u kojem trajemo, a ta ista trivijalna slika svijeta ima i svakodnevnu medijsku potvrdu.

Autorski koncept Dražena Šivaka istražuje početak pomaka, početak kvarenja tabula rasa, ljudske duše u koju još nisu upisani defektni klišei, izopačene konvencije koje služe otklanjanju ključnih pitanja, gaženju misli i ignoriranju autentičnosti osjećajnoga sklopa. Šivak, dakle, u ulozi Dječaka Marije Škaričić hvata trenutak odlučna othrvavanja takvim napastima, razotkrivajući logiku bijega u izrazitu introvertiranost. Neosporna uigranost peteročlanoga glumačkog ansambla predvođena Marijom Škaričić (Olga Pakalović, Marko Makovičić, Jerko Marčić i Dražen Šivak), izvrsno razrađen pokret Ksenije Zec, likovnost Igora Pauška i Zdravke Ivandije, kao i primjena glazbe posve su u izvanjskoj, a povremeno i bitnoj ulozi te kazališne priče. Ipak, unutar predstave, očito rađene u dobroj vjeri i namjeri, postoji element koji demantira njezin stil i smisao: u bijegu od jeftina stereotipa, Sve što je dobro i pametno upada u istu klopku koju tako dobro detektira drugima. Najočitije takve scene, a upravo će one biti i najatraktivnije, pravi su trojanski konj unutar toga kazališnog dara – lik vjeroučitelja nažalost je karikiran na tragu polusvetačkoga licemjerja i pederastije, dok je lik učiteljice književnosti također unutar potrošenoga stereotipa o glumljenoj osjećajnosti ograničene babe zaluđene poezijom. I, jasno, ta često viđena, a još češće ruglu izvrgnuta histerična ograničenost (majka o hrani, učiteljica o Cesariću, vjeroučitelj o Svetom Trojstvu), gdje svi oni očekuju točne odgovore na potrošena pitanja o poeziji, vjeri i hrani – najslabiji su momenti Svega što je dobro i pametno. Dakako, duh predstave nije trebao ići od negacije ka afirmaciji: autor Dražen Šivak i dramaturginja Olja Lozica propustili su jedinstvenu priliku da na posve slobodnoj Exitovoj pozornici uistinu dadu mašti na volju i kreiraju svijet za kojim čeznemo, a ne svijet koji nas prazni i troši, kad su već imali zamisao o ulasku u duhovni svijet vilenjačke jednostavnosti dragocjena dječjeg srca.

Dubravka Lampalov