TRIDENTSKI TRAG

TRIDENTSKI TRAG

Svatko tko se na bilo koji način u životu ozbiljnije susreo s umjetnošću od kraja 16. do kraja 18. stoljeća nailazio je na pojmove kojima je ta umjetnost nerijetko definirana kao protureformacijska, poslijetridentska, isusovačka. No izvori tih često do površnosti i općenitosti izlizanih pojmova – crkvenopovijesni, teološki i liturgijski s jedne, te povijesnoumjetnički s druge strane – manje su znani, teško dostupni ili neznani

U alpskom gradiću Trentu – danas glavnome gradu talijanske autonomne provincije Trentino – Alto Adige (Južni Tirol), a nekoć biskupiji–kneževstvu u sastavu Svetoga Rimskog Carstva i Habsburške Monarhije – održao se u razdoblju od 1545. do 1563. devetnaesti sabor Katoličke crkve nazvan Tridentski sabor (prema latinskom i njemačkom imenu grada – Tridentum, odnosno Trident). Sabor je sazvan kao odgovor na protestansku reformaciju, ali i kao odgovor na loše moralno i disciplinsko stanje renesansne Crkve – iz čega proizlaze njegovi ciljevi: definicija katoličke teološke dogme te administrativno–disciplinska obnova Crkve. Tridentski sabor snažno je obilježio Katoličku crkvu te kulturu katoličkih zemalja u stoljećima koja su uslijedila.

Concilium Tridentinum već je dugo i povijesnoumjetnička tema. Mnogi prijepori između protestantskih i katoličkih teologa toga doba u bitnome su odredili narav i sadržaj umjetnosti, unutrašnjost crkava, javni prostor, te zapravo čitav kulturni krajolik svih regija zapadnog kršćanstva. Nakon sabora Katolička će crkva kao naručitelj, a likovni umjetnici kao stvaraoci i izvođači isticati, kako kaže crkveni povjesničar Hubert Jedin, kontroverzne stvarnosti, kao što su sveci, Bogorodica, euharistija i ini sakramenti, služeći se kontroverzom samom – slikom koja prikazuje svete sadržaje (u čašćenju koje su protestanti vidjeli idolatriju, a koncilski oci, na tragu Drugoga nicejskog sabora iz 8. stoljeća, tek upućivanje na pralikove koje ona sličnošću posadašnjuje te na taj način poučava i utvrđuje puk u vjeri).

Knjiga Sanje Cvetnić, profesorice na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, upravo se time bavi. Svatko tko se na bilo koji način u životu ozbiljnije susreo s umjetnošću od kraja 16. do kraja 18. stoljeća nailazio je na pojmove kojima je ta umjetnost nerijetko definirana kao protureformacijska, poslijetridentska, isusovačka. No izvori tih često do površnosti i općenitosti izlizanih pojmova – crkvenopovijesni, teološki i liturgijski s jedne, te povijesnoumjetnički s druge strane – manje su znani, teško dostupni ili neznani. Ova knjiga obilato se služi upravo izvorima i njihovim tumačenjem, od kojih je većina prvi put prevedena na hrvatski. Tako, između ostalog, donosi zaključak sabora O zazivanju, čašćenju, i relikvijama svetaca, i o svetim slikama, ili izvatke iz utjecajne knjige sv. Karla Boromejskoga Upute za crkvenu gradnju i namještaj, čuveni istražni razgovor inkvizitora i velikog venecijanskog slikara Paola Veronesea te najvažnije dijelove temeljnih povijesnoumjetničkih studija (Mâle, Zeri, Blunt i mnogi drugi sve do najnovijih). Usto, donose se i primjeri nove religiozne osjećajnosti koji se mogu dovoditi u vezu s baroknom umjetnošću (Sv. Ignacije Lojolski, Sv. Terezija Avilska).

Ipak, glavna je tema ove knjige uočavanje i ikonološko tumačenje poslijetridentske mijene na primjerima iz hrvatske i europske likovne baštine. U desetljećima nakon sabora javljaju se naime nove ikonografske teme (vezane, primjerice, uz nove redove, od kojih su najpoznatiji i za našu povijest najvažniji isusovci), zatim nove obrade starih tema (vezane uz novi poslijetridentski identitet starih redova, od kojih su za našu povijest najvažniji pavlini, franjevci i dominikanci), jačaju marijanske pobožnosti (posebice Bezgriješne), pobožnost Presvete krunice, bratovština, pojavljuju se novi sveci (kao što su primjerice sv. Ivan Nepomuk ili Isusov poočim sv. Josip te mnogi drugi), poslijetridentski duh nerijetko prožima i profanu umjetnost. Taj tridentski trag slijedimo u široku referentnom polju: od popularne svete slike do djela visokog stila, od crkvene unutrašnjosti (nov značaj svetohraništa koje se mora nalaziti istaknuto na glavnome oltaru, obnovljeno značenje propovjedaonice, obveznost ispovjedaonica…) do javnoga gradskog prostora (Marijini stupovi, pilovi), od globalno prihvaćena računanja vremena (gregorijanski kalendar) do osobnih iskaznica (nastanak prezimena veže se naime uz saborom propisano uredno vođenje knjiga krštenih).

Važna su i zanimljiva poglavlja u kojima autorica detektira putove i načine širenja novoga stila te slikarskih ili kiparskih predložaka iz središta kao što su Rim, München, Antwerpen, Venecija te njihovo primanje na rubnom i graničarskom tlu Hrvatske bilo na način kupnje (import) bilo likovne preobrazbe nastale uz pomoć grafičkoga predloška. Upravo to upletanje lokalnih niti – od Dubrovnika do Velike Mlake, od Vukovara do Sv. Lovreča Pazenatičkog, od Belca do Vrboske – u veliki zapadni textus velika je vrijednost i autorski prinos knjige. Besprijekorna naracija – osim što stoji na čvrstim osloncima teoloških, crkvenopovijesnih te ponajprije povijesnoumjetničkih znanja – dodatno je kontekstualizirana s funkcionalnim detaljima iz povijesti književnosti (primjerice Kanižlić), svakodnevice, politike.

Nedvojbeno, dobili smo dragocjenu i jedinstvenu knjigu – obogaćenu sa 143 reprodukcije, 572 bilješke, tumačem pojmova, opsežnom literaturom i kazalom – suvremene multidisciplinarne širine i klasično oštra žarišta, koja je istodobno i udžbenik o velikom prijelomnom poglavlju svjetske povijesti (umjetnosti), povijest velikog segmenta hrvatske (likovne) baštine te dakako priručnik i putokaz za dalja istraživanja.

Daniel Premerl