Tijela u prostoru

Tijela u prostoru

U Toa, odrazi i kutovi fluidne kamere ostaju dominantne strategije autorove mizanscene. Svaki filmski plan osmišljen je prema strogim i preciznim geometrijskim pravilima prema kojima se junakovo tijelo postavlja u lunarni krajolik

Veliki Johnnie To zakoračio je na hongkonšku scenu po završetku njezina zlatnog doba, koje se protezalo od šezdesetih do osamdesetih godina. Kraj živahnoga hongkonškog novog vala dogodio se kad su njegove najutjecajnije snage, od Johna Wooa i Ronnyja Yua pa nadalje, migrirale u Hollywood. Jedino je To sa svojom legendarnom nezavisnom kućom Milkyway Productions uporno odolijevao migracijama i skrivao se od agresivnoga Murdocha, koji je pod svoje korporacijske skute već stavio mitsku kompaniju Golden Harvest. Zato se predani filmski radoholičar, koji je dosad snimio više od 45 filmova, trenutno smatra osamljenom pojavom u ozračju hongkonškog akcića, žanrovski poznatijeg i po sintagmi herojsko krvoproliće (heroic bloodshed). Premda moj osobni favorit iz autorove raskošne zbirke i dalje ostaje elegantni PTU, stilizirani anakronizmi Prognanih koji ni u jednom kadru ne graniče s afektacijom nimalo ne zaostaju za njegovim ponajboljim gangsterskim komadima, u kojima je ispisivao energične ode lojalnosti skupine muškaraca. U njegovih mužjaka, koji se doimaju hladno poput robota, u isti mah brutalnih i tužnih, predaja hongkonške krune u kineske ruke znači isto što u romantičnim filmovima znače grimizni zalasci sunca. Tu predaju u Prognanima utjelovljuje murjakov san o odlasku u mirovinu i nadi za mirnom tranzicijom, ali i sami pokušaji njegove divlje horde da prije te tranzicije uhvati ono što se dade uhvatiti i dođe do brzog novca, samo što Hong Kong sada zamjenjuje Macao.

U Toa, odrazi i kutovi fluidne kamere ostaju dominantne strategije autorove mizanscene. Svaki filmski plan osmišljen je prema strogim i preciznim geometrijskim pravilima prema kojima se junakovo tijelo postavlja u lunarni krajolik. Nema u tome nikakva formalizma. Toove figure pistolerosa strateški raspoređene u prostoru cinemascopea najprije se ukazuju poput prepoznatljiva pogleda koji privremeno guši akciju, da bi ona potom naglo eksplodirala u svoj tjelesnoj dinamici. Ovdje odraz ne stvaraju samo predmeti, nego i raspored likova u prostoru, koji nam se čine kao da se međusobno zrcale kad ih autor postavlja usporedno. A pogledi s prozora stvaraju neku vrstu putanja, koja pokušavaju blokirati bilo kakvu mogućnost bijega. Zapravo, Toov film i nije drugo nego priča o bijegu i progonstvu, dilemi i osveti, koliko god nam se ona činila zbrkanom: četvero plaćenih ubojica dobivaju zadatak da ubiju petog ubojicu iz njihove grupe, koji je izdao organizaciju, te sa ženom i djetetom pobjegao u Macao nakon što je likvidirao šefa. Ono što je u PTU bila noć, to je u Prognanima egzil, dakle, izgovor za junakovu moralnu iskvarenost i atmosfersku mizanscenu. Pritom se autorovi protagonisti suočavaju s krucijalnim izborom: slijediti zapovijedi koje su im nametnute i učiniti ono što se od njih traži ili ne.

Ali Prognani su u isti mah i sugestivni vestern, koji započinje kao posveta Leoneu, a završava se u maniri Peckinpaha. Estetiku tog žanra priziva već sama portugalska kolonijalna arhitektura Macaa, a potom i pustinjski kameniti krajolici, kao istočnoazijski nadomjestak za Peckinpahov Meksiko. Dovoljno je promatrati lik prostitutke koja se dosađuje na balkonu promatrajući akciju, pistolerose koji gađaju limenku Red Bulla i konačni obračun koji ulazi u antologiju hongkonškog akcijskog filma, u kojem saloon zamjenjuje ilegalna klinika za prihvat ranjenih trijada, s Toovim glumcima fetišima Anthonyjem Wongom i Francisom Ngom (sjećamo ih se obojice iz Misije). Sve je to i više no dovoljno da uzviknemo: To je ono pravo, pardon, to je onaj pravi!

Dragan Rubeša