Svjetlo, pokret, apstrakcija

Svjetlo, pokret, apstrakcija

Projekt Kinetizam od početaka do danas mogao bi i podsjetiti na sretnija zagrebačka umjetnička vremena, ali mu vjerojatno i nije namjera reminiscencija na novotendencijaške izložbe, nego ukazivanje na kinetiku kao nedovršenu priču prošloga stoljeća

U novoj je izložbenoj sezoni zagrebački Umjetnički paviljon postavio izložbu Kinetizam od početaka do danas, kojoj su organizatori sam Umjetnički paviljon te talijanski Instituto Nazionale d'Arte Contemporanea. Sa osamnaest je umjetnika predstavljeno novoformirano umjetničko htijenje od poslijeratnoga razdoblja do danas – kako u hrvatskoj, tako i u dijelu europskih avangardi. Zahvaćajući velik dio kulturne karte svijeta, neokonstruktivizam i kinetička umjetnost – kinetizam, u ovoj međunarodnoj izložbi otvaraju još jednu problematičku križaljku kojoj su autori Radovan Vuković i Giovanni Granzotto. Kinetika ili pokret bio je jedan od eksperimentalnih zamašnjaka tadašnjih likovnih strujanja, gdje je pak Zagreb, kako je već općepoznato i općepriznato, bio jedan od glavnih centara radikalizacije umjetnosti s Novim tendencijama. Zagrebačka izložba nije određena vremenski, a ni teritorijalno. I upravo stoga što u naslovu izložbe stoji od kinetičkih početaka, a ne početka (u jednini), niti su iscrpljeni njegovi počeci s mobilima i futurizmom, niti im je kraj vidljiv. Radovi s izložbe većinom su nastali od kasnih sedamdesetih godina prema danas, ali su njihovi autori upravo nositelji novih strujanja iz šezdesetih godina pa je moguće upoznati se i s njihovim kasnijim radovima, koje zasigurno još nismo imali prilike vidjeti u Zagrebu.

Geometrijska apstrakcija u najužem smislu riječi, uporaba svjetlosti kao oblikovnog elementa te dinamičkih vrijednosti skale boja kao dio vizualnog istraživanja upravo su činjenice kojima se okreću umjetnici kao što su Talijani iz padovanske Grupe N Alberto Biasi te Edoardo Landi, Francesco Costalonga, Benito Ormenese, Claudio Rotta Loria, Jorrit Tornquist, rođen u Grazu, ali i umjetnici iz francuske Groupe de Recherche d'Art Visuel kao što su Francisco Sobrino, Hugo Demarco, Horacio Garcia Rossi te Julio Le Parc. Raspon umjetničkih djela nabrojanih autora seže od jednostavnijih slika do složenih kompozicija koje do krajnjih granica istražuju mogućnosti slikarstva u svjetlu tadašnjih tehnoloških dostignuća, od Tornquistova Opusa 502/3 ili Landijeve Strutture Visuale do Le Parcove Serie 23 No. 11–5 ili Sobrinovih bezimenih tempera na papiru. Svepristuna geometrija, najraznolikija paleta boja, izričaj gdje gledatelj ne može ostati ravnodušan, nego mora biti iznimno aktivan sudionik umjetnosti ponajviše izlazi iz postavljenih djela Alberta Biasija, ali i naših autora.

Naši autori, koji su itekako pridonijeli osnaživanju jedne takve umjetnosti, ali i oni suvremeniji koji se vidovito na njih naslanjaju, nisu mogli biti izbjegnuti. Prije svega to su egzatovci Ivan Picelj sa svojim reljefima Gyra i Ides iz 1967, koji su na svu sreću i pukom slučajnošću pronađeni u raspadnutom stanju te ne tako davno obnovljeni. Na ovoj su izložbi, čini mi se, prvi put postavljeni bridova usporednih s razinom poda, a ne romboidalno, kako smo ih uobičavali sretati na dosadašnjim izložbama u MSU–u i Klovićevim dvorima, Aleksandar Srnec s luminoplastikom i objektima te Vjenceslav Richter s fantastičnim Reljefometrom, Ondulacionom prostornom strukturom te Sinusoidama. Miroslav Šutej predstavljen je skulpturom Veliko jaje te s nekoliko grafika i crteža, djelo Ficus Damira Sokića na liniji je ciklusa koji je predstavio u nikad prežaljenoj, danas zatvorenoj galeriji Arterija u Savskoj ulici. Ante Rašić sa svojom instalacijom Tisućuijedanpogled sa VIII. trijenala hrvatskoga kiparstva iz Gliptoteke, kao uostalom i sva ostala djela na izložbi, traži da se gleda i istražuje hodajući. Preostalu liniju unutar korpusa naše istražiteljske umjetnosti na ovoj izložbi predstavljaju Mirjana Vodopija i Ivana Franke, naša recentna predstavnica na Venecijanskom bijenalu, sa po nekoliko radova, od kojih bi trebalo podvući Centar Ivane Franke iz Zbirke Filip Trade te Crtež žarnim nitima Mirjane Vodopija. Svima je bitno istraživanje mogućnosti boje ili prostora ili svjetla ili načina na koji se, među ostalim, te tri komponente miješaju i efekti koje ta mješavina postiže. U Rašića se i Sokića to može iščitati na drukčiji, pomalo ironičan način.

Projekt Kinetizam od početaka do danas mogao bi i podsjetiti na sretnija zagrebačka umjetnička vremena, ali mu vjerojatno i nije namjera reminiscencija na novotendencijaške izložbe, nego ukazivanje na kinetiku kao nedovršenu priču prošloga stoljeća s nebrojenim mogućnostima koje je zaista teško iscrpsti. Izložbu prati i opsežan katalog, u kojem su tiskani tekstovi autora koncepcije izložbe te Želimira Koščevića, Giovanne Barbero te Anselma Villate, direktora talijanskog I.N.A.C.–a. U Grazu je u Kunsthausu prije koju godinu, u suradnji s bazelskim Museum Tinguely, održana velika izložba Beweigliche Teile – Formen des Kinetischen, koja bi na neki način mogla prethoditi zagrebačkoj izložbi. Kako je ona iz Basela gostovala u Grazu, bilo bi jako dobro da i ova zagrebačka doživi neko gostovanje.

Marko Kružić