Svako ime krije priču

Svako ime krije priču

Daša Drndić, Sonnenschein, Fraktura, Zaprešić, 2007.

Totalitarizam, nacionalna, rasna i vjerska nesnošljivost, nacistički zločini, koncentracioni logori, stravično eksperimentiranje ljudima, emigracija i egzil – opsesivne su teme kojima se Daša Drndić bavi u gotovo svim svojim djelima, a u najnovijemu, osmome po redu, romanu Sonnenschein rečenu tematiku autorica uobličava na dosad najdojmljiviji način. Daša je Drndić uz Slavenku Drakulić, Dubravku Ugrešić i Ivanu Sajko najangažiranija domaća autorica, s opusom koji se uporno opire trivijalizaciji, a ozbiljnost dokazuje kako na sadržajnoj i tematskoj tako i na oblikovnoj, formalnoj razini. Većinu proza, a tako i novi roman Sonnenschein, Daša Drndić gradi tehnikom kolažiranja, osnovnu fikcijsku narativnu liniju, fragmentarno oblikovanu, nadograđuje i premrežuje dokumentarističkim non–fiction dionicama, od raznih citata, stenograma zvučnih zapisa sa suđenja, pisama, fotografija, enciklopedijskih i biografskih fusnota, pa sve do obiteljskih, rodoslovnih stabala. Njezina je proza literatura sa stavom, čvrstim moralnim stavom koji ona argumentira dokumentima, a u novome romanu u tome ide tako daleko da čak donosi stotinjak stranica dug popis sa oko devet tisuća imena i prezimena Židova ubijenih u Italiji tijekom druge svjetske klaonice. Ipak, to se ne nadaje stranim tijelom ili suviškom u rukopisnom tkivu nego, naprotiv, dodatno podcrtava i naglašava provodni moto knjige – »iza svakog imena krije se priča« – izražen nekoliko puta u romanu.

Roman započinje scenom u kojoj glavna junakinja romana, Haya Tedeschi, prekopava po memorabilijama svoga života; u devetom desetljeću života Haya »razgrće šipražje svoga sjećanja« te prevrćući i proučavajući pisma, fotografije, razglednice i isječke iz novina uređuje svoje postojanje kako bi se, šezdesetak godina prekasno, suočila sa vlastitom savješću i napokon otvorila oči koje bijahu širom zatvorene dok su joj susjedi i sugrađani odvođeni u logore i ubijani, istovremeno dok je ona širila noge pod nacističkim oficirom Kurtom Franzom. Tako, osim kao svjedočanstvo i osudu organiziranoga masovnog istrebljivanja jedne etničke skupine Sonnenschein valja čitati i kao osudu tzv. bystandera – tihe, šutljive većine koja pred zločinima ravnodušno okreće glavu, aktivno odbijajući suosjećati, uporni u samozavaravanju u čijoj se ljušturi veselo baškare kao larve, nestrpljivo čekajući da ta dosadna zbrka prođe pa da napokon izrastu u prekrasne leptire poraća i novoga doba. Pišući o bystanderima Drugoga svjetskog rata Daša Drndić dakako piše i o dobrovoljnom sljepilu pred zločinima Srebrenice, Vukovara i Lore, Pakračke poljane, Ahmića i Medačkoga džepa, Manjače, Bagdada i Darfura, kao i o svim bivšim, ali i budućim larvama začahurenima u nevinost vlastitog neznanja, koje omogućavaju zlu da se lakše raširi i sveudilj rasprostre svoje ubilačke pipke.

No, osim o zatvaračima očiju pred zločinima Sonnenschein problematizira i zataškavanu, slabo poznatu činjenicu Drugoga svjetskog rata – projekt nazvan Lebensborn, koji se sastojao od otimanja djece roditeljima i njihovu odgajanju da postanu arijevci, »rasno i biološki nezamjenjivi sinovi i kćeri nacije«. Riječ je o dugo skrivanoj trećerajhovskoj tajni, populacijskom pokretu jačanja i širenja ibermenšovske sorte, o čemu autorica progovara u sudbini Antonija, sina Haye Tedeschi i nacističkog krvnika iz Treblinke Kurta Franza. Antonio je bio otet od Haye još kao petomjesečno dojenče, te je rastao i bio odgajan u arijevskoj obitelji Traube, pod imenom Hans. Na posljednjih osamdesetak stranica romana upravo Hans preuzima ulogu naratora pripovijedajući kako je – nakon što mu majka Martha Traube na samrti otkriva da nije njezin sin te da se rodio kao Antonio Tedeschi – punih osam godina bjesomučno tragao za tim Antonijem, koji je sve vrijeme čučao u njemu, disao s njim, živio sa njim, sanjao s njim. Sonnenschein se tako pri kraju pretvara u mukotrpnu potragu za identitetom, odnosno pokušaj prekida života u laži, u slučaju Lebensbornove djece – nametnute laži, za razliku od promatračke – samozavaravajuće laži. Tragajući za samime sobom, odnosno za Antoniom Tedeschijem – tim »patuljkom koji već 62 godine čuči u mraku njegove lubanje i tmini njegova želuca, čekajući da odraste i dobije nekakvu biografiju« – Hans Traube upoznaje brojnu drugu djecu Lebensborna, koja, također u potrazi za vlastitim korijenima, baš kao i Hans, nailaze na minska polja ljutnje, osude, boli i krivnje zbog grijeha nepoznatih im očeva, živeći kao zatočenici povijesti, dok im u prsima bjesni tornado.

U svome romanu Daša se Drndić s mnogo ironije i sarkazma dotiče i brojnih drugih ozbiljnih tema poput sramotne uloge Katoličke crkve tijekom Drugoga svjetskog rata, licemjernih postupaka Međunarodnog Crvenog križa, neutralnosti Švicarske i uloge njezinih banaka u službi Hitlerovu režimu, a kao što u prethodnom romanu Leica format piše o Rijeci, tako u novome romanu autorica donosi povijest Gorizije, nesretna, shizoidnoga grada, raskomadana i podijeljena iznutra na one koji sudjeluju, pate i ginu i one koji istodobno žive iluziju, u toplini svojih domova i tami kinodvorana.

Iako naizgled hladan, izričaj Daše Drndić prepun je strasti i osude, ogorčen i bijesan, a rečenice bujne i razgranate, s čestim ponavljanjima već izrečenoga, što sve zaziva opuse Bore Ćosića i Thomasa Bernharda, kojima je autorica i svjetonazorno, ali i izabranom tematikom, iznimno bliska. Riječ je o zahtjevnoj, vrlo mračnoj i jetkoj književnosti; o potresnoj, beskompromisnoj prozi koja postavlja pitanja i uznemiruje; rječ je o umjetnosti u službi etike i humanizma te o prozi koja udara u pleksus kako bi čitatelj »uparloženog palanačkog duha« ishraknuo barem djelić raznim ideologijama i mržnjama zatrovana taloga iz svoje nutrine. Ukratko, Sonnenschein je neprijeporan vrhunac dosadašnjeg opusa Daše Drndić, ali i maestralni vrh ovogodišnje domaće prozne produkcije.

Božidar Alajbegović