Simfonija prirode

Simfonija prirode

Fanukova priroda nije samo skladna, mediteranska, okupana svjetlom i suncem, ona je i divlja, samoživa, bizarna, kao da ju opila čudna sila koja izvire iz njezinih dubina

U Galeriji Ulrich postavljena je retrospektivna izložba Fanukovih djela s motivima veduta, krajolika i mrtvih priroda, karakterističnih po gustim nanosima boja i dinamičnim potezima kista, ali i po smirujućem lirskom ozračju koje daleko nadilazi opisani prostor, odnosno podneblje Krka i Omišlja. Fanukova izložba Krčke reminiscencije nostalgični je povratak prirodi. Tom božanskom u prirodi okreće se već tri desetljeća Ivan Fanuko, slikajući svoje pejzaže u kojima gustim nanosima boja i snažnim, ekspresivnim potezima kista prepleće vidljivo i doživljeno.

U ranom dijelu opusa zamjetan je senzibilitet koji slikara vodi prema Tartaglii: reducirani motiv sveden na guste nanose materije na slici, u prigušenu registru boja. Fanuko voli figuraciju (oslikava naselja, obale, kuće, putove), ali i apstrakciju, kojom vidljivom svijetu daje čudesnu atmosferu, pretvarajući ga u poeziju, u splet sjećanja, ugođaja, vizija. Kada, primjerice, promatramo sliku Put u zeleno, vidimo obrise kuća s lijeve i desne strane, a između vijugavu uzbrdicu koja odlazi u nepoznato, i negdje u daljinama povezuje zemlju i nebo. Čest je Fanukov motiv cesta koja se izvija između nekih bizarnih kuća, na kojoj vidimo osamljena tragača koji nije naslikan. Iako slika prirodu, a ne ljude, na mnogim Fanukovim slikama osjeća se čovjek – njegova potraga za samotnjačkom pustolovinom na otvorenim stazama prirode.

Priroda na Fanukovim uljima nije samo statična lirska slika koja traži utapanje u postojećem. Njegova priroda nije samo skladna, mediteranska, okupana svjetlom i suncem, ona je i divlja, samoživa, bizarna, kao da ju opila čudna sila koja izvire iz njezinih dubina. Fanuko umije prikazati i milo i nemilo lice prirode, kao da želi iščitati sve njezine mijene, baciti im se i sam u zagrljaj. Na ekspresionističkoj slici Kao gromače otočko naselje doima se kao da ga je pomeo vihor zemlje i neba – od puste ekspresije doživljaja, boja i poteza ostaju nam samo obrisi naselja koje kao da je ušlo u ralje orkanskoga neba. Tu tajnu samodovoljne, neukrotive prirode Fanuko izvrsno prikazuje na svojim neoekspresionistički komponiranim slikama, prepunim zasićenih, tmurnih boja, pokrenutom teksturom slike i motivima koji su sabijeni u središte kadra. Na takvim slikama, punima orkanske snage, priroda je moćnija od čovjeka, i tu tezu slikar sustavno provlači cijelim opusom.

Umjetnik koji je ostao vjeran svemoćnoj prirodi i svemoćnoj boji, kojom se najbolje pokazuju promjenjive atmosfere, dokazao nam je da u umjetnosti, pa ni u slikarstvu, nema podjele na klasično i moderno – postoji samo odživljeni i neodživljeni svijet oko nas. Znatiželjno oko, strpljiva ruka i raskošni doživljaj morskog krajolika – to su temeljni aduti koje Fanuko nikada nije iznevjerio.

Lada Žigo