Ruse kose, curo, imaš; Žališ li ih ti?

Ruse kose, curo, imaš

Žališ li ih ti?

Kako vrijeme leti! Kao da sam još jučer čubila (visjela) na svakoj predstavi u tom – u moje studentsko vrijeme novom – kazalištu ITD, kao da sam još što bi dlanom o dlan upućivala, pa i vodila, onamo brucoše kroatistike da se lakše snađu u kulturnom Zagrebu oni koji su u nj tek pristigli iz svojih Lećevica, Perjasica, Frkljevaca, Piškorevaca, Zrmanja Vrela, Islama Grčkih i Latinskih te inih sela i zaselaka diljem Hrvatske (i šire, razumije se)! Neku večer u zagrebački Studentski centar privukla me glazba s predznakom etno. Muž i ja bili smo u dvorani zacijelo među deset najstarijih. »Naše« mjesto, dakako, nije više »naše«. Osim dviju smlatastih studentica (!) iza mene, koje su ugodnije mogle klepetati pred dvoranom nego u dvorani (no nisu se dale smetati, a da uvide kako one smetaju drugima, pa i izvođačima, od njihova je uma udaljeno svjetlosne godine), te američkoga odobravanja zvižducima kao na nogometnim utakmicama (što je novum valjda samo meni, neukoj klasičarki) – sve je drugo bilo dobro. Ovom prilikom ispustit ću inače vrlo zanimljiv mongolski vokalno–instrumentalni ansambl Egschiglen, jer je ovo ipak jezična rubrika, a ja sam od njihova pjevanja razaznala tek jednu jedinu riječ: Džingis–kan. Da nije bilo Grobničkoga polja (1242), možda bi taj melos bio i naš narodni.

Uživajući u domaćem ansamblu Afion, postavih si (retoričko, dakle uzaludno) pitanje koliko ljudi u dvorani uopće razumije riječi pjesme iz naslova. Kakve su to npr. ruse kose? Znam da je današnji hrvatski mlađi naraštaj uglavnom imun na takva pitanja, no možda se rodi neko daleko, zainteresiranije, pokoljenje, pa neka mu se nađe kao zapis iz davnine.

Istina je da se pridjev rus najčešće javlja kao epitet u narodnoj književnosti, i to uz kosu i/ili glavu, ali i uz bolest. Leksikograf Parčić u svojem hrvatsko talijanskom rječniku (1874) ovaj put pogrešno navodi da se taj pridjev javlja samo kao epitet u poeziji bez posebnoga značenja. Odsad ćemo se baviti upravo njegovim značenjima. Dugo je on čučao u mojem pasivnom rječniku, jer tko da zaboravi one silne aždaje koje su, gonjene našim neustrašivim borcima – lukavcima ili pravednicima – jedva pronalazile mjesto kamo će skloniti svoje ruse glave?! Te su glave očito bile svijetle, crvenkaste, riđe do svijetlosmeđe, što prasl. *rusb i znači. Crvenilo (ekcem) na koži, pogotovo po glavi, zovu u narodu rusa i rusica, a to se najbolje liječi (klin se klinom izbija) travom od ruse (rusalja trava) i kupanjem. Što se tiče brade, i mi konja za Barbarossu (ili protiv Barbarosse) imamo; to je rusobradac, crvenobradi. Od istoga je ie. korijena (reudh–, crven, rumen < rud–men) i ruda, lat. ruber, grč. erythrós (sjetimo se i Eritreje), lit. raudas, crvenkast, a kako je i hrđa crvenkasta, nikakvo čudo što se provukla i u njem. Rost (a kao rostfrei u svaku ladicu s beštekom diljem svijeta). Sada više ni tal. rosso, ni njem. rot, ni engl. red, ni fr. rouge, ni šp. rojo ne vise u zraku, a rum. roş, kao zadivljujući primjer prirodne (i prirodno crvene) rajčice, još visi na »pravim« stabljikama, hranjenima prirodnim stajskim gnojem, i lijepo se uklapa u moju crvenu priču. Treba li posebno isticati da se crvenilo javlja i u rujnu vinu (i u rujnu mjesecu) i kad zora rudi? Slovenski jezik zadržao je ie. korijen *reudh– u pridjevu rdeč, a nije daleko ni rjav (crvenkastosmeđ).

Kad je tako, zašto je onda u hrvatskom u općoj upotrebi pridjev crven, rumen potisnuo pridjev rus? Rus je nekoć bio vrlo običan, što dokazuju i neka vlastita imena iz doba hrvatskih narodnih vladara, npr. Rusin, Rusko (11. st.). Pomak se dogodio zato što je i crven našao svoje podupirače, npr. u stsl. črbvenb, rus. čerlënyj, polj. czerwony, a svemu je kumovao tek jedan crvić. Naime, veza s crvom vidi se i u lat. vermiculus, crven, ali i crvić (prema vermis, crv), grč. kókkos, zrno kirmiza (tur. kyrmyz, grimiz, od ie. krmi, crv). Zapravo je to zrno s hrasta na kojem se hrane ti crvi, sitni kukci od kojih se pravi boja (usp. ženski karmin za usne). Crvena je boja divljega maka, a često i krvi (fr. vermeil, crven kao krv, rumen, pozlaćeno srebro; engl. vermilion, cinober, minij, žutocrvena temeljna boja za kovine). U prenesenom značenju, »crveni« su politički lijevo orijentirani ljudi. Zanimljiv je i češki jezik, koji ima oba pridjeva – i rudý (tamnocrven) i červený (staročeški črvený). Još je zanimljivija crvena nit, glavna misao, provodni motiv, ono što se plete kroz cijeli sadržaj nekoga djela i/ili ideje. Ona potječe iz staroengleskoga pomorstva. Naime, brodski je konop bio isprepleten crvenom vrpcom.

Dugujem vam, naravno, još odgovor djevojke na pitanje iz naslova. On glasi: »Aman, da ih žalim / ne bi' ti ih dala / da ih mrsiš ti.« Najviše intrigira turcizam arapskoga podrijetla, uzvik aman (tur. aman < äma_n), vrlo rasprostranjen po cijelom prostoru gdje su se Turci nekoć dulje zadržali. On može značiti: 1. preklinjanje, vapaj (pobogu, zaboga), ali i oprost, milost, pomoć (»Aman aman!« starac pišti / I Novica sin mu zaman / »Aman aman!« suzan vrišti, I. Mažuranić, Smrt Smail–age Čengijića); 2. ushit i razdraganost; 3. čuđenje (ma, ama, Bog s tobom itd.). Djevojčin odgovor najbolje opisuje značenje pod točkom 3. Toliko od Boga i srca moga onima koji slušaju sa zanimanjem i žele razumjeti što slušaju.