RADIKALNE ŽENSKE PORUKE!

RADIKALNE ŽENSKE PORUKE!

Tumačenje ovoga ciklusa ovisi o višestruko suprotstavljenim i paralelno umetnutim kodovima prikazivanja. Polje na kojem ih Nikolina Ivezić razvija jest globalizacijska platforma zasićena vlastitim potrošnim ikonama

Dosljedno nastavljajući prepoznatljivo ironično komentiranje socioloških činjenica i fenomena popularne (ne)kulture unutar likovnog izraza, sazdana uvelike na retorici kiča, Nikolina Ivezić (Zagreb, 1970) predstavila se u zagrebačkoj galeriji Marisall novim ciklusom slika pod naslovom Cro mange. Riječ je, kao što i sam naslov upućuje, o kroatiziranju tipiziranih junakinja iz japanskih stripova i animiranih filmova – iritantnoga spoja infantilnosti i seks- simbola, specifičnih djevojčica velikih očiju, sitnih nosova, usta, i dugačkih, jako dugačkih nogu. Rese ih, kao i ostale Nikolinine ženske likove, zamamne grudi i jedre stražnjice.

Kad kažemo da su mange kroatizirane, mislimo na tradicionalna, ženska, hrvatska imena koja se javljaju na svakoj slici: Štefa, Đurđa, Ankica & Katica, Anđa... Osim imena, određuje ih na većini primjera i komad oružja (već uporabljen u prethodnom ciklusu Housewife Attack!) koji prkosno uperuju prema naprijed (osim ako koketno ne podižu kosu ili slično).

Ništa drugo ne pojašnjava ih niti nadograđuje njihov značaj ili osobnost. Šutljive su to osvetnice, a komentari u stilu slavnih macho junaka, poput Prljavoga Harryja, ostaju visjeti tu negdje u zraku (ili među blago rastvorenim sitnim usnicama). Lokvice krvi svjedoče o njihovim ozbiljnim namjerama.

Autorica teksta u katalogu izložbe, Iva Körbler, uočava samosvijest i snagu žena (za razliku od onih na ranijim radovima, prikazivanima bez lica, ove samosvjesno uzvraćaju pogled) kao jedan od mogućih ključeva iščitavanja. One nisu potlačene ni uvrijeđene svojom pozicijom ili svođenjem na objekt, jer su, pojašnjava Körblerova, svjesne da je to zapravo pozicija takozvane prikrivene moći.

Tumačenje ovoga ciklusa ovisi o višestruko suprotstavljenim i paralelno umetnutim kodovima prikazivanja. Polje na kojem ih Nikolina Ivezić razvija jest globalizacijska platforma zasićena vlastitim potrošnim ikonama. Autoričino repetiranje istih, uz svojevrsno potenciranje momenta ikoničnosti jednobojnim, jarkim pozadinima (od stereotipa do ideala!), dodatno ukazuje na tipiziranost, bezidejnu, artificijelnu uniformiranost, koja iz reklamnoga svijeta prelazi u stvarni.

Barbara Vujanović