Promjena godi

Promjena godi

Uvijek mi je žarka želja bila vidjeti ples u njegovu prvobitnom izvornom obliku, bez umjetničkih pretenzija, koje me beskrajno živciraju svojim velikim umjetničkim porukama u obliku raznoraznih nebuloza

U subotu 6. listopada 2007. u prostorima Gliptoteke HAZU postavljena je muzejsko-glazbeno-plesna instalacija pod naslovom Plesopolis ili Plesoland. Autor je projekta Rajko Pavlić, a riječ je pogledu na ples kao masovnoj društvenoj pojavi i sociološkom fenomenu i kao bitnom dijelu urbane kulture. Umjetnik s izrazitim osjećajem za domaće, vrlo izbirljiv u svom kontraelitizmu i ponosan na poziciju tzv. autsajdera, priredio je glazbeno-plesni cirkus, otvorenu večer u kojoj su se zajedno, dvorana do dvorane, našli hip-hoperi i folkloraši, turbofolk i salsa, prvaci u sportskom plesu i umirovljenici, a publika se pridruživala (ili udaljavala) prema osobnim sklonostima.

Kako nije moglo biti generalne probe, to je za sve bio pomalo avanturistički događaj i, rekla bih, provokativna situacija.

Od koje ste teze krenuli i što se dogodilo u subotu u Gliptoteci?

– Uvijek mi je žarka želja bila vidjeti ples u njegovu prvobitnom izvornom obliku, bez umjetničkih pretenzija, koje me beskrajno živciraju svojim velikim umjetničkim porukama u obliku raznoraznih nebuloza. Umjesto laži, želio sam samo malo iskrenosti, osjećajnosti i dobronamjernosti, i nadam se da mi na tome nitko neće zamjeriti. Stari su Latini govorili da promjena godi, i bili su potpuno u pravu.

Nevjerojatan je doživljaj vidjeti tu različitu galeriju likova, situacija i atmosfera, od bakica koje su tjednima vježbale plesne korake i razmjenjivale mišljenja o svojim haljinama i frizurama, zatim tu masu mladih ljudi punih energije koji spontano plešu u različitim prostorima, što improvizacijom, što vještinom plesnih koraka. Plesni osjećaj koji je izlazio iz njihovih tijela jedino je moguće vidjeti u tim neposrednim situacijama spontanosti. Za njih ples znači mit, obred, psihoterapiju, za razliku od kazališne stilizacije, koja je daleko od toga. Plesoland je bio pravi dan plesa, na kojem se desilo njegovo posvećenje. Uvjeren sam da će gradske strukture omogućiti kontinuitet Plesolanda kao važna plesnog događaja u njegovu društveno-socijalnom kontekstu.

Koliko je zagrebačka plesna (u najširem značenju te riječi) populacija tolerantna i spremna na različitost?

– Teško mi je na to odgovoriti, jer sigurno je da tu nije bila prisutna sva populacija, što je i nemoguće, ali od one koja je bila prisutna, a bilo ih je podosta, mogu reći da je vladala velika znatiželja i fluktuacija iz prostora u prostor. Mogli ste po vlastitom izboru birati i oblikovati kadrove i doživjeti ih na sebi svojstven način, kao u Fellinijevim filmovima. Za neke je to bio bliski susret treće vrste pokušavajući spojiti tamburicu s hip-hopom, i valcer s turbo folkom. Bilo je tu onih koji su mislili da će morati sjediti i gledati još neku dosadnu predstavu, do onih koji se u početku nisu mogli snaći ni u vremenu ni u prostoru, ali jednim obilaskom Plesolanda svima je postalo jasno da se upravo nalaze u plesnom cirkusu u kojem moraju aktivno sudjelovati i uključiti se u njega na najbolji mogući način ili se naprosto otputiti kući i nastaviti gledati neku glupu sapunicu ili pročitati neki članak u novinama o još jednom urušavanju zemljišta i zgrada.

Što biste promijenili za sljedeći Plesopolis?

– U samoj koncepciji uveo bih neke novine u obliku hepeninga. Zatim pozvao neke poznatije izvođače, uključio u organizaciju još neke aktere i medijski više promovirao samu akciju. Sve to zahtijeva opsežna sredstva, tako da čisto sumnjam da ću to i uspjeti ponovno organizirati. Zato, ako netko pročita ovaj mali intervju, a raspolaže novcem, idejama i sposobnošću organiziranja i pritom voli cirkus, neka mi se slobodno javi.

Razgovarala Maja Đurinović