Privremena trajnost

Izložba Your Black Horizon, Umjetnički paviljon Olafura Eliassona i Davida Adjayea, Lopud, 20. lipnja – 31. listopada 2007.

Privremena trajnost

Proces Eliassonova i Adjayeova rada na paviljonu nije jednostavno rekonstruirati, no uvjerena sam da je nastao iz tehnološko-filozofsko-verbalnog usuglašavanja stajališta o granicama vidljivosti, točki nedogleda u kojoj se utapa estetički višak slike, tražeći neku vrstu izlaza u fluidnoj zoni perspektive

Iznimna građevina privremeno se nastanila na Lopudu. Zahvaljujući poduzetnosti Francesce von Habsburg i njezinu uvjerenju kako se umjetnost ne mora uvijek događati u dobro (i predobro) znanim središtima, montažna građevina arhitekta Davida Adjayea svoje je višemjesečno utočište pronašla na jugu Hrvatske, otoku prebogate povijesti i prelijepih predjela. U tom jedinstvenom kulturno-povijesno-prirodnom kontekstu visoke vrijednosti jednostavnost i diskrecija paviljona mnoge je s razlogom oduševila.

Izduljen pristupni hodnik i loggia ritmizirani su drvenim stupcima, koji u punoj visini tvore svojevrstan zaslon prema okolišu. U toj prijelaznoj zoni dominira izmjena svjetla i sjene; stvoreno je čistilište kao mjesto uspostavljanja osobitog odnosa s okolinom. Tu je moguće uzeti dah prije onoga što slijedi, ulaska u zatamljenu unutrašnjost koju definiraju neizvjesni prostorni odnosi.

U unutrašnjosti, dogodio se spoj umjetnosti i arhitekture (možda kao jedan od prinosa tezi kako arhitektura može biti, odnosno jest – umjetnost). Nema shizofrenih, agresivnih stanja kojima svakodnevno svjedočimo, sve je podređeno kontemplaciji, užitku, razmišljanju o protoku vremena, prostoru koji nas okružuje, o načinu na koji svjetlo određuje krajolik.

Kako govoriti o prostoru čiju unutrašnjost zapravo samo naziremo? Kojom metodom interpetirati prazninu koju u najvećem dijelu određuje tama crno prebojenih zidova, dok jedini trak svjetla prodire kroz prorez – imaginarni horizont? Tonska skala je programirana, mijenja se u određenu ritmu, potiče na kretanje i prisjećanje svjetlosnih obrata koje smo jednom zapazili, gledajući u daljinu.

Olafur Eliasson jednostavnom je gestom u unutrašnjosti paviljona stvorio mjesto koje je istodobno mitsko i zbiljsko. U njemu je moguće prisjetiti se Rhotkove kapele, Turrellovih svjetlosno-prostornih instalacija, onih rijetkih su-postojanja s djelima koja su istodobno izvanvremenska i suvremena. Zamišljeno nam je jednako blisko kao i ono što vidimo. U ovom paviljonu horizont nije samo svjetlonosna potvrda umjetničke produkcije. Riječ je, uz ostalo, o prostoru granice koji dokazuje »bezgraničnost tehnoloških fantazija« (riječima Andreasa Spiegla); na stanovit način to je Foucaultova heterotopija koju istodobno iščitavamo kao osporavanje prostora i njegovu nedvojbenu potvrdu.

Ne kaže li se, uostalom, da najbolje stvari ne dolaze same, nego u paru? Proces Eliassonova i Adjayeova rada na paviljonu nije jednostavno rekonstruirati, no uvjerena sam da je nastao iz tehnološko-filozofsko-verbalnog usuglašavanja stajališta o granicama vidljivosti, točki nedogleda u kojoj se utapa estetički višak slike, tražeći neku vrstu izlaza u fluidnoj zoni perspektive, u ovome slučaju naznačenoj osvijetljenom obojenom linijom. U njezinu spoju susreću se izvanjska i unutarnja zbilja, ona je granica gdje objekt percepcije postaje krajem percepcije kao takve.

Put do ove jedinstvene simulacije horizonta destilacijski je prolaz nakon kojeg se otvara prostor namijenjen perceptivnim moćima gledatelja. Iza horizonta, otvoreni je prostor ispunjen ljepotom, za koji bismo bez oklijevanja mogli reći kako mu nije potreban tehnologijom potpomognut percepcijski nadomjestak. Ipak, u tom civiliziranom krajoliku prostorno-svjetlosna gesta Adjayea i Eliassona ostat će zapamćena kao gesta memorije na ladanjsku arhitekturu udaljenu od »zavisti, svađa, taštine i briga«, kao mjesto u kojem je privremeno bilo moguće »njegovati spokoj i mir«.

Sandra Križić Roban