Predstava sporednih likova

Predstava sporednih likova

Groteskna viktorijanska zbilja iz Dickensa uopće nije nešto što se događa nekom drugom, i u nekom drugom vremenu

Dječje kazalište Trešnja u posljednje vrijeme drži se provjerena repertoara, s računicom da dječji mjuzikli i klasici moraju zadovoljiti najšire slojeve i male i malo veće publike, dok na njih nitko od starijih neće imati prigovora, jer riječ je ipak o lektiri koju treba odraditi. No, Trešnji se ne može pakovati kao nekim drugim gradskim kazalištima jer, u odnosu na ono kako klasike obrađuju veće i važnije zagrebačke kuće, ona ostaje poželjnim odredištem za djecu, ali i za odrasle. Nije zato nimalo čudno da se nakon uspjeloga Hlapića Rene Medvešek vratio u Tešnju, ali je čudno koliko je suzbio autorski impuls i Olivera Twista Charlesa Dickensa zaista postavio kao čistu dramatizaciju romana, bez vidljivih odmaka i bez upisivanja naknadnih poruka.

Oliver Twist punopravni je prethodnik Harryja Pottera, koji traje već podrug stoljeća i to bez magije osim one kojom se poslužio sam Dickens. On je istodobno i dječji i pikarski roman i snažna satira, pa i prethodnica sapunica, jer u njegovo je vrijeme roman tek dobivao pravo građanstva i borio se za svoje mjesto pod punopravnim umjetničkim suncem i populističkim sredstvima, te stoga ne čudi njegova dugovječnost i upisanost u kolektivnu memoriju. S druge strane, kako nažalost pokazuje i domaća zbilja, njegova aktualnost nije nimalo upitna – od slučaja Caritas do romske djece koja ljeti doslovno skapaju od prisilnoga rada, groteskna viktorijanska zbilja iz Dickensa uopće nije nešto što se događa nekom drugom, i u nekom drugom vremenu.

Predstavu zato otvara izvrsna scena dječjega rada u rudniku, koji publika ne vidi, ali je dovoljno što vidi Svena Medvešeka kao upravitelja sirotišta Bumblea, samo jedne u nizu kvalitetno izvedenih istodobno smiješnih i strašnih Dickensovih karikatura, kojoj pomaže čak i premijerno neukrotiv brk. Redateljev brat pridružio se ansamblu, koji, ponovno za razliku od većine gradskih produkcija, u potpunosti i očito uživa u zajedničkoj igri, unosi u nju i gotovo privatne štosove i skice s proba, što je trend koji je, čini se, započeo režijama Saše Anočića, a na koji se logično nadovezuje i poetika Renea Medvešeka. Maestralno skraćen Oliver Twist pritom ništa nije izgubio od osnovne priče, i umjesto nekoliko ionako repetitivnih digresija dobio kolektivitet slike društva, što je ionako Dickensova najveća vrijednost. Pored Sanje Hrenar u anđeoskoj naslovnoj ulozi, predstava ipak pripada sporednim likovima: Betsy Aleksandre Naumov, Nancy Darije Knez, Monksu Radovana Ruždjaka te prije svih i ne toliko sporednom Faginu ovdje, možda slučajno, a možda i namjerno, šerbedžijanski nadahnuta Saše Anočića.

Igor Ružić