Pravo na zelenu točkicu

Verde que te quiero verde.

Verde viento. Verdes ramas.

F. G. Lorca

S mladim znanstvenicima smještenima u zagrebačkom naselju Borovje nikako na zelenu granu... Ili bolje reći – na livadu. O čemu je riječ? Od sama useljenja, u kolovozu 2000, stanari s tri kućna broja (19, 21 i 23) dviju zgrada u Ulici grada Chicaga, u vlasništvu Ministarstva znanosti, dobro su upoznali što znači površnost, sporost i bahatost državnih i gradskih resora. Zapravo, do tih se resora tek moralo stići, sve je počelo još prvi dan kada su objekti za buduće doktore znanosti i sveučilišne profesore doslovce letjeli u nebo. Bio je dovoljan kolovoški ljetni uzduh, toga dana nešto prpošniji nego inače, da digne friške i nezbrinute krovove u čisti eter. Nakon što su neke nove krovne ploče strpljivije pribijene, ubrzo se otkrilo kako je arhitektonska koncepcija falila. Nije, naime, mislila na gradske golubove. U međuprostor između kuhinja, kupaonica i hodnika, koji je zamišljen kao neka vrsta prirodne ventilacije od prizemlja do krova zgrada, doletio je iznenada, balističkom preciznošću, miroljubivi golublji drek. Ispočetka se činio kao prolazni štos: to je sreća, kakica na kućici, zezali su se mlađahni i ironiji skloniji stanari, ali populacija letača rasla je iz dana u dan dok sva mjesta nisu bila popunjena, a s njima i novi projektili... Bilo ih je na sve strane, na hodnicima, rukohvatima, ogradama, prozorskim klupama i oknima. Stvar se pokušala riješiti zamolbama, dopisima, sastancima s vlasnikom zgrada, pa s komunalnim službama, ali od svega dugo nije bilo ništa. Spominjale su se zaštitne mreže, ispočetka vrlo glasno, ali su nemirni glasovi brzo utihnuli, Ministarstvo se žalilo da za to nema novca, itd, itd. Paralelno s golubovima koji su našli idealan prostor za život, dio je stanova imao problema s vlagom, a pojavila su se i prva prokišnjavanja, nevesele žute mrlje. Dizala su se kvarila svakodnevno, opetovano su navraćali i vatrogasci kada bi znanstveni kadar sa sitnom djecom zapeo između katova. Podrumske i prizemne prostorije, oko tisuću kvadrata, zjapile su prazne i zapuštene. Govorilo se o dječjem vrtiću, zajedničkim prostorijama za druženje i zabavu, čak i o knjižnici... Na sve su to stanari dviju zgrada gledali kao na prolazne nevolje (na obećanja nisu nikada nasjedali) koje se od vremena do vremena poboljšavaju, koje se mijenjaju na bolje ili na gore, ukorak sa smjenama vlasti, resornih ministara i gradskih uprava. Uostalom, i sami su znanstvenici, zahvaljujući povoljnim kreditnim linijama, postupno odlazili u bolje i veće stanove, na njihovo su mjesto dolazili drugi kojima je trebalo neko vrijeme da se priviknu na čikaške uvjete doniranih državnih kvadrata, pa je snošljivost najmodavca i najmoprimaca istrajavala u relativnoj toleranciji i prešutnom ni-vrit-ni-mimo, uz tek poneko škrgutanje zubima koje nije nalazilo solidarna odjeka: no, dobro, pa ne može baš sve biti idealno, treba biti zahvalan državi što nam je omogućila da barem privremeno riješimo svoje stambeno pitanje...

Trpljenje izvedbenih, tehničkih, organizacijskih i administrativnih propusta došlo je ipak svome koncu u svibnju ove godine, kada je nepoznati građevinski investitor preko noći maznuo znanstvenicima ispred nosa mjesto njihova društvenog okupljanja, potentni poligon za razmjenu stručnih informacija i mišljenja, neku vrstu borovjanske peripatetičke škole u kojoj su se sklapala prijateljstva i razmjenjivala iskustva, a povrh svega – oduzeo je klincima iz znanstveničkih i okolnih zgrada jedinu zelenu površinu za igru. Livada, kako joj se od milja oduvijek tepalo, u posljednjih je sedam godina, otkako su uselili prvi znanstveni novaci i asistenti, postala kultnim mjestom. Postavljanje ograde i proglašavanje popularnoga okupljališta i prirodnog dječjeg igrališta tek običnom građevinskom česticom na kojoj bi trebalo niknuti novih dvjestotinjak stanova borovjanski su znanstvenici, ali i stanari cijeloga naselja, doživjeli kao agresivan i nehuman čin kojim se sprečava pravo njihove djece na kvalitetno i sretno djetinjstvo. Stiješnjeni između zidova vlastitih zgrada i ograde novoga gradilišta, klinci su se ovoga ljeta naguravali na uskim i opasnim šljunčanim nogostupima i po hodnicima zgrada. Roditeljima nije preostalo ništa drugo nego da odlučno i strpljivo krenu u građansku akciju. Inicijativa za zeleno Borovje (borovje.blogspot.com) uspjela je, nakon niza dopisa, razgovora, peticija, bahatih odgovora mjerodavnih tipova i kojekakvih službi, prije nekoliko tjedana ishoditi da se građevinska ograda ukloni kako bi po livadi opet mogla jurcati djeca. Naime, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva provjerilo je i utvrdilo da tvrtki TEM-95, koja je parcelu na Borovju dobila nagodbom s Gradom (komadić Borovja za komadić Trešnjevke), nije izdana nikakva građevinska dozvola za okupirano zemljište, pa se s nje mora maknuti građevinski materijal i zaštitna ograda. Livada je, barem privremeno, slobodna, iako je ograda još netaknuta. Inicijativa Zeleno Borovje ide i dalje, i traži od gradskih vlasti da se njihova zelena točkica pretvori u dječje igralište, čak su spremni cijeli projekt sami financirati. Drukčije rečeno, sukladno nazivlju već pristojno prostituirana GUP-a, da se zona mješovite namjene M1, na kojoj se nalazi livada, prenamjeni u zonu javnog parka Z1. Čini se kao epizoda iz literature, onaj luckasti, dragi, zaneseni starac što juriša na vjetrenjače... M1® Z1 impossible. Pa ipak, znanstveni je zeleni kadar pokazao da znade izaći iz virtualija svojih računala, apstraktnih formula i laboratorijske zatvorenosti, da je u stanju odlučno uzeti stvari u svoje ruke i na društvenoj javi, u okviru pozitivne građanske inicijative, pravnim i stručnim kanalima, za što je više nego kvalificiran, potražiti ostvarenje svoga sna. Pokazati građevinskim predatorima i gradskim birokratima da se ne mogu uvijek ponašati i raditi kako im se prohtije.

U zelenom se odrasta.

Ivica Matičević