Otvoriti dušu

Otvoriti dušu

Drugi festival komorne glazbe u Zagrebu doista će biti pamćen – kao jedan od najboljih (po kvaliteti), a istodobno najskromnijih (prema broju organizatora) festivala na ovim prostorima. Svaka čast!

Dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda rijetko je tako blistala kao u posljednje dvije večeri Zagrebačkoga festivala komorne glazbe, održane u petak, 19. listopada, i subotu, 20. listopada 2007. S pomoću televizijske ekipe koja je reflektore s ulice uperila u dva velika, stara prozora koncertne dvorane na katu, cijeli je događaj postao kulturni event, koji je, poput kakve modne revije, privukao elitu – ali onu kulturnu. U svakome slučaju, tražilo se mjesto više, a to bi trebao biti poticaj da se tek dvije godine star festival održi i postane zagrebačkom kulturnom tradicijom.

Organizator Dalio Despot uspio je angažirati najveće glazbene umjetnike. Možda su imena violinista Stefana Milenkovića, koji je prije mnogo godina plijenio pozornost kao čudo od djeteta, i vrhunske violončelistice Monike Leskovar najviše privukla pozornost, no prevarili su se svi koji su mislili da će samo dvije zvijezde zasjati i da će svojim sjajem potamniti ostale. Naime, i Milenković i Leskovar bili su, u nekoliko dana trajanja Festivala, dijelom uigrane ekipe mladih glazbenika koji su znatiželjnoj publici otvarali dušu.

U petak, 19. listopada, večer je tematski označena kao Slavenska noć i – moram odmah reći – gotovo je do kraja bila označena ženskim interpretacijama. U tom kontekstu bilo je moguće pronaći savršenu kombinaciju vrsnih glazbenica koju sam (sebi) pronašla u triju: Susanna Yoko Henkel (violinistica i umjetnička ravnateljica Festivala) – Monika Leskovar (violončelistica) – Milana Chernyavska (pijanistica). Trojka je izvela Smetanin Klavirski trio u f-molu, op. 15 pjevajući gotovo svaku liniju, razumijevajući se međusobno kao u nekom dobro vođenu razgovoru. Mlade su žene jedna drugoj dodavale Smetanine melodije (čak je od skladatelja prilično zanemarena dionica violončela u rukama Monike Leskovar aktivno sudjelovala u razgovoru). Djelo je disalo romantizmom, ali u njemu nije bilo patetike; svaki je ton izveden s dubokim osjećajem za boju i tonsku debljinu (još su u sjećanju početni potezi gudala Susanne Yoko Henkel) – a gdje je trebalo strasti (posljednji stavak Finale–Presto), ni nje nije uzmanjkalo.

Za ovom izvedbom možda su malko zaostajala dua (Bajku Leoša Janačeka izvele su Elena Cheah na violončelu i Milana Chernyavska za glasovirom, a Rapsodiju concertante Borisa Papandopula Monika Leskovar i pijanistica Petra Gimling), no ni te izvedbe nisu snizile iznimno visoke kriterije Festivala. Pozornost je, osim Smetanina Trija, najviše privukla izvedba Gudačkog kvinteta u D-duru, op. 77 Antonina Dvořáka u kojemu je zvučno pjevala violina Stefana Milenkovića nad ostalim dionicama koje su izveli violinistica Nicola Birkhan, violist Guy Ben-Ziony, violončelistica Elena Cheah i kontrabasist Božo Paradžik.

Drugi savršeni sastav odabrala sam (sebi) na drugoj večeri, 20. listopada, kada su Stefan Milenković, Monika Leskovar i Milana Chernyavska izveli Ciganski trio (G-dur, op. 39) Josepha Haydna. Toliko međusobnog razumijevanja u jednom sastavu, toliko uživanja u glazbi i toliko veselja u mađarskom rondu (treći stavak) bečkog majstora! Posljednja je večer, naime, tematski označena kao Beč I i Beč II, no oni koji su se zabrinuli da će slušati predstavnike prve i druge bečke škole zapravo nisu bili u pravu. Doduše, uz Haydnov Klavirski trio izvedena je i preradba Beethovenove Sonate za violončelo i glasovir u A-duru, op. 69 za kontrabas i glasovir (u toj je izvedbi kontrabasist Božo Paradžik pokazao svu zanesenost instrumentom brišući sve predrasude o njegovoj tromosti i tehničkoj ograničenosti).

Drugi dio programa započet je, naime, nedovršenim Klavirskim kvartetom u a-molu, za koji je Gustav Mahler – skladatelj koji povezuje prvu i drugu školu, a ne pripada ni jednoj – napisao (dovršio) samo prvi stavak. No i u tako krnjem obliku skladba je zvučala bogato, gotovo orkestralno, mišljena u valovima koji su se prenosili s iznimno zahtjevne klavirske dionice (koju je, i opet, izvela iznimno senzibilna Milana Chernyavska) na dionicu violine Stefana Milenkovića, viole Guya Bena-Zionyja i violončela Elene Cheah. Glazba je disala. Disala je i Schönbergova glazba Preobražena noć, ali drukčije, transparentnije, daleko lakše od Mahlerove. Preobraženom noći (op. 4), koju je izveo gudački sekstet u sastavu Susanna Yoko Henkel (violina), Nicola Birkhan (violina), Guy Ben-Ziony (viola), Hrvoje Philips (viola), Monika Leskovar (violončelo) i Elena Cheah (violončelo), zaključen je Drugi festival komorne glazbe u Zagrebu, koji će doista ostati pamćen – kao jedan od najboljih (po kvaliteti), a istodobno najskromnijih (prema broju organizatora) festivala na ovim prostorima. Svaka čast!