Osvetnica sa savješću

Osvetnica sa savješću

Rodna inverzija žanrovskih uloga, iz kojih se rodila osvetnica, nedvojbeno jesu pomaci i u osvetničkom filmu i u evoluciji / obnovi neustrašive zvijezde Jodie Foster

Pišući o holivudskom sustavu zvijezda u jednoj od svojih kasnijih filmoloških studija, nestor domaće filmologije Ante Peterlić prikazao je Jodie Foster kao zvijezdu regenerativnog tipa, predviđajući da bi ambiciozna glumica, s obzirom na svoju zvjezdanu evoluciju, jednoga dana mogla postati protagonisticom ili autoricom neke priče o bogočovjeku ili bogoženi. Ne shvatimo li doslovce to moguće buduće ukazanje Jodie Foster, mogli bismo zaključiti kako se nešto slično već i dogodilo – upravo u posljednjem filmu Neila Jordana Neustrašiva. Odvažna i prije holivudskog izleta artistički i subverzivno raspoložena Irca u osvetnički triler, akcijski podžanr koji se također periodično obnavlja, Jodie Foster laća se u Jordanovoj režiji posla koji je uglavnom bio rezerviran za muškarce, a dopušten samo bogovima. U ime osvete (za smrt brutalno pretučena zaručnika), ona samovoljno sudi uličnim nasilnicima vatrenim oružjem. Ako suditi smije samo Bog, onda se Fosterica svojim zemaljskim potezima već itekako umiješala u Njegove duhovne ingerencije. A uzmemo li k tome u obzir da se sve to događa na ulicama New Yorka, u čiju je paklenu kuhinju glumicu dovela Scorseseova ruka još u ranoj adolescentskoj dobi, od zrele interpretkinje sve emancipiranijih i hrabrijih ženskih uloga u biološki srednjoj dobi, lakši se posao ne bi ni mogao očekivati. To svakako zahtijeva i dodatne korekcije njezina imagea, što revizionizmu i transgresiji sklonu Jordanu, koji nas je itekako iznenađivao i u osamdesetima (Mona Lisa) i u devedesetima (Plačljiva igra, Intervju s vampirom), nije trebalo biti neki problem. I nije.

Jodie Foster ulazi u priču (efektno) hrapavim glasom Erice Bain, sretno zaljubljene četrdesetogodišnjakinje, u trenucima kada pred radijskim mikrofonom izgovara jedan od elegično ili nostalgično intoniranih eseja o New Yorku, voljenu gradu koji se mijenja i nestaje. Za to vrijeme kamera se, načinivši niz brišućih panorama po ulicama cityja, polako približava njezinu licu i naglašeno androginu liku. Silom zapleta, koji će joj već u sljedećim sekvencama zagorčiti život i predbračnu idilu, ta nova, dječačka crta njezine persone sve se više zaoštrava: samosvjesna i tankoćutna intelektualka, nakon preživljena napada ulične bande u Central Parku, ilegalno kupuje pištolj. Isprva je proganja strah od ulice, no već nakon prvoga nasilnog incidenta u susjedstvu, kada umjesto zakona ona uzme stvari u svoje ruke, javit će se i strah od vlastite, posve nove i nepoznate osobe.

Ta subjektivizirana (auto)percepcija, anticipirana upravo radijskim uvodom, a podgrijavana komornijim junakinjinim predasima između okršaja s nasilnicima, upravo je onaj dobrodošao – džordanovski – otklon od subžanrovske recepture po kojoj osvetnici operiraju u fizičkom svijetu. Osim akcijskih pothvata, ta konvencija podrazumijeva i sučeljavanja s inteligentnim ali i susretljivim policajcem. No, ovdje je čak i ta instancija službenog nadzora (Terrence Howard) izvrgnuta upisima po Jordanovoj mjeri, prekoračivši granicu koja dijeli osvetničku samovolju od zakona, a službena lica od intimusa. Svi ti iskoraci možda nisu osobito provokativni ni artistički veliki za Jordana kakva poznajemo. No, rodna inverzija žanrovskih uloga, iz kojih se rodila osvetnica sa savješću, nedvojbeno jesu pomaci i u osvetničkom filmu i u evoluciji/obnovi neustrašive zvijezde Jodie Foster.

Diana Nenadić