Osnove ljubavi

Osnove ljubavi

Predstavu možemo ocijeniti kao pametan, maštovit i hvalevrijedan scenski angažman koji bi mogao mladima ponuditi humaniju i ljepšu stranu sazrijevanja

Na edukativan i efektan način pokušao je, i uspio, popriličan broj autora predočiti tinejdžerskoj populaciji osnove funkcioniranja ljubavi, pa tako i njezine materijalnije, praktičnije i svakodnevnije strane. Sam naslov Sex za početnike jest u neku ruku ironičan i aluzivan, no ima i konkretno značenje. Predstava je naime koncipirana kao mali scenski udžbenik koji ima poučiti najmlađe među tinejdžerima o novopridošlim promjenama vlastitoga tijela, funkcijama seksualnosti, kako se sa svime time nositi i čemu sve to zapravo služi. Pritom su autori, kako teksta tako i dramatizacije, vješto izbjegli mogućnost zapadanja u banalnost i suhoparnu poučnost, jer je priča zanimljivo oformljena oko dva mlada tinejdžerska para, zabrinute i izbezumljene mame jednoga od njih te tete Lili, koja poučava prilično rezerviranu i negacije promjena punu mamu Cvijetu i, ponajprije, tinejdžersku publiku. Njezin je lik u ulozi naratora, ali vrlo simpatična i otkačena, zamišljena da se svidi i osvoji povjerenje mlade publike. Teta Lili zapravo prenosi stajalište autora publici, promjene i pojave vezane za seksualno sazrijevanje prihvaća realno i racionalno, bez ograda, zbunjenosti i neugodnosti prisutne u većine roditelja, ali ih, što u konačnici ostaje i poentom predstave, ponajprije pokušava vezati uz ljubav, od koje se u današnje vrijeme monopola masovnih medija nad oformljavanjem mladih osoba seksualnost sve više udaljava. Tu su pojavu, koja pogotovo vreba s interneta, autori predstave pokušali pokazati kao negativnu i opasnu, a pogotovo su uspješno naglasili potrebu razgovora i edukacije, kako tinejdžera, tako i njihovih roditelja.

Edukativnim elementom maštovito se poigrao redatelj Ivan Leo Lemo, oformivši scensko zbivanje oko pomičnih školskih ploča, kojima se glumci koriste, ali se one i svako malo razmiču, da bi pustili likove iz stvarnoga života da se pokraj njih pojave, u dosluhu s njihovim sadržajem. I, na kraju, uistinu treba pohvaliti glumce – Mariju Škaričić i Kristijana Potočkog te prepoznatljivu Branku Cvitković i Gordanu Gadžić. Redateljskoj zamisli izvrsno se pridružila i scenografija i kostimografija, pa tako tu predstavu možemo ocijeniti kao pametan, maštovit i hvalevrijedan scenski angažman koji bi mogao mladima ponuditi humaniju i ljepšu stranu sazrijevanja, pogotovo različitu od svega onoga čime ih mediji svakodnevno opterećuju.

Petra Jelača