Očevi i sinovi

23. MEĐUNARODNI FILMSKI FESTIVAL U VARŠAVI (23. WARSZAWSKI MIĘDZYNARODOWY FESTIWAL FILMOWY), 12 – 21. listopada 2007.

Očevi i sinovi

Osim što nudi pregled novijih ostvarenja iz Istočne Europe, festival je veoma dobro mjesto za ostvarivanje kontakata, s obzirom da je atmosfera neformalna i opuštena: uz sjajnu organizaciju, a domaćinima nije stalo samo do prezentiranja programa nego i do međuljudske komunikacije kakvu se teško može naći na ostalim velikim festivalima te vrste u Zapadnoj Europi

»Filmovi se ne rade za festivale, nego za publiku«, tako glasi neslužbeni moto Varšavskog festivala, koji već dulji niz godina vodi Stefan Laudyn, glazbenik, menadžer i filmski entuzijast zahvaljujući kojem festival uspijeva održati visoke profesionalne standarde i velik broj solidnih filmova. Tijekom tjedan dana prikazano je stotinjak ostvarenja podijeljenih u deset programa veoma raznolike tematike: od panorame suvremenoga njemačkog i poljskog filma, do kratkih filmova, dokumentaraca i igranih filmova. Naglasak je na ostvarenjima iz regije, što znači da festival predstavlja nove trendove i razvojne pravce u kinematografijama Srednje i Istočne Europe, u kojima se u posljednjih nekoliko godina događaju inovativni pomaci kako u smislu tematike, tako i u smislu umjetničke inovacije. Uz brojne projekcije, na festivalu je od popratnih programa održano i nekoliko korisnih radionica za filmske kritičare, a održan je i CentEast Market kao mjesto susreta filmaša, producenata i distributera te svih ostalih iz svijeta filma zainteresiranih za širenje tržišta. Osim što nudi pregled novijih ostvarenja iz Istočne Europe, festival je veoma dobro mjesto za ostvarivanje kontakata, s obzirom da je atmosfera neformalna i opuštena: uz sjajnu organizaciju, gosti festivala bili su ganuti gostoljubivošću i susretljivošću poljskih domaćina, kojima nije stalo samo do prezentiranja programa nego i do međuljudske komunikacije kakvu se teško može naći na ostalim velikim festivalima te vrste u Zapadnoj Europi. U Varšavi sam boravio kao član FIPRESCI-eva žirija, međunarodne udruge filmskih kritičara koja je ovdje dodijelila nagradu u konkurenciji igranih i dokumentarnih filmova.

Kao što je već rečeno, selekcija filmova bila je pomalo neuobičajena: u službenu konkurenciju uvršten je šarolik izbor filmova i žanrova, pa je teško naći neki zajednički nazivnik TV-dokumentarcima, kratkometražnim te klasičnim igranim filmovima. Varšavski festival nema jasno artikuliranu programsku politiku kao što je to slučaj s nekim festivalima koji stavljaju naglasak isključivo na jedan aspekt, bio to npr. autorski pristup, komercijalnost ili pak estetska inovacija. Festival jednostavno nudi presjek onoga što se snimalo protekle godine u desetak zemalja s Istoka, a to je u tom kontekstu više prednost negoli slabost. Ipak, jedan od lajtmotiva ovogodišnje selekcije bio je naglasak na socijalnoj tematici i ljudskim dramama. Za većinu kritičara i članova žirija, a isto tako i za publiku, posebno je bilo zanimljivo pratiti razvoj poljskog filma. Moj osobni favorit je drama Trikovi (Sztuczki) redatelja srednje generacije Andrzeja Jakimowskog, koja plijeni odličnim scenarijem, sjajnom fotografijom i dojmljivom glumom. Film donosi priču o odrastanju šestogodišnjeg dječaka iz provincije koji se svim silama trudi da bude blizu ocu koji ga je napustio. Nostalgična pripovijest snimljena je na staromodan način, pomalo je sjetna i prepuna duhovitih redateljskih dosjetki i snažne glume te stoga nije čudno da je film osvojio publiku gdje god je prikazivan. Zanimljivo je da je u službenoj konkurenciji bio vrlo velik broj filmova koji se bave odnosom oca i sina. Uz provokativno ostvarenje Magnus estonskog redatelja Kadrija Kőusaara o roditeljima koji se ne žele brinuti za senzibilna sina i puštaju ga da počini samoubojstvo (film se temelji na istinitoj priči, a oca glumi stvarni otac naturščik), tu je i hrvatski Armin Ognjena Sviličića, u središtu kojega je priča o dječaku koji s ocem dolazi u Zagreb kako bi sudjelovao na filmskoj audiciji. Publika je vrlo dobro prihvatila Armina, što se vidjelo i u raspravi nakon filma te je prava šteta što je prikazan u manje popularnu jutarnjem terminu.

Kad bi postojala nagrada za najduhovitiji dokumentarac, svakako bi završila u rukama Andreya Paounova, mladoga bugarskog redatelja čije je ostvarenje Problemi s komarcima i ostale priče (Problemat s komarite i drugi istorii) jedan od najsimpatičnijih prikazanih filmova. Smješten na obali Dunava, gradić Belene ima mnoge probleme: uz komarce koji život čine nesnosnim, mještane muče nezaposlenost i stigma komunističkoga logora koji je ondje postojao. Živopisno stanovništvo koje se pojavljuje u filmu nalikuje likovima iz Malnarovih emisija, a svim srcem se zalažu za dovršetak nuklearke koja bi trebala riješiti problem nezaposlenosti. Posve je drukčije intoniran dokumentarac Karneval Alena Drljevića, koji u tradiciji personalnog TV-dokumentarca donosi veoma potresnu i snažnu priču o likvidacijama bosanskih izbjeglica za koje su izravno odgovorne crnogorske vlasti i za koje do danas nitko nije krivično odgovarao. Od igranih filmova vrijedi spomenuti i mračnu c/b dramu Sretan novi život (Boldog új élet) mađarskoga redatelja Árpáda Bogdána o dječaku koji je odrastao u sirotištu i na ulici te pokušava ostvariti dostojan i sretan život. Najsnažniji film i ostvarenje kojem je dodijeljena nagrada FIPRESCI-jeva žirija djelo je estonskog redatelja Ilmara Raaga pod nazivom Razred (Klass). Ovaj sumorni i pesimistični film govori o nasilju u jednoj srednjoj školi, gdje čitav razred veoma okrutno zlostavlja dvojicu školskih kolega koji na kraju počine osvetnički pokolj nad svojim mučiteljima, čime film uvelike nadilazi okvire pseudodokumentarnog prikaza tinejdžerske okrutnosti postajući univerzalni prikaz mračne strane ljudskog bića. Varšavski filmski festival mjesto je na kojem se zainteresiranom gledatelju nudi solidan izbor recentne produkcije pod geslom za svakoga ponešto, a ako ovogodišnje izdanje treba sažeti u jednoj rečenici, onda je to konstatacija da poljska i estonska kinematografija u smislu estetske inovativnosti, društvene relevantnosti i profesionalnog standarda u posljednje vrijeme nude najzanimljivija ostvarenja.

Tonči Valentić