Vijenac 356

Književnost

POEZIJA: Slavko Jendričko

OBRED POD KUPSKIM MOSTOM

Slavko Jendričko

OBRED POD KUPSKIM MOSTOM

slika

Saharinski osmijeh

Ponekad na šetnici uz Kupu

pri lijepom zalasku sunca

s agenticama Jehovinih svjedoka

pojačam doživljaj čiste radosti.


Od onih sam muškaraca koje olako

zaslijepe samo praskave žene

no i kod njih zapažam svaku sitnicu.


U svim tim bezazlenim razgovorima

samo kod jedne od njih u nevjerici

zapazio sam nešto slično cvjetanju aure.


Na odlasku se nasmijala svojim

nevinim saharinskim osmijehom

zaodijevajući me nevidljivim svijetom.


Bežična veza s Tvorcem

Svako jutro uspostavim

novu bežičnu vezu s Tvorcem

i tada jasno čujem blizak glas.

Nisam zaglavio u pritvoru samostana.


Nadahnjuje me bistri glas

počesto me izroni iznutra

nauči presti svoje sada.

Preuzmi svaki dan radosno.


A što će zrikavac nego zapjevati

u ženskim samostanima punim lastavica.

Uči nas snazi odricanja.


Dok pjeva snažno muški

ne plaši se vrline ženskog glasa.


Prodire noću u djevojačke sobe,

nije pratilja samostanskog jezika,

ne brije poput sv. Tome Akvinskog

sebično čuvam privatni odnos s Bogom.


Zanjihana zgrada

Dok se zgrada lagano

njihala od hrkanja

otresavši snijeg s odjeće

neočekivani sugovornik

ušeće u hodnik i kuhinju

razbudi mi nepce grabežljivca.


Novi susjed izjelica

ćelav i prevaren

nastanjuje se u meni

i deblja se nezaustavljivo.


Skupivši uzdahe zavodnica

iz žutog tiska

nezasitan, zna sve više

o meni.


Otežali jezik poželi biti žensko

i zasititi svoju tamnu nutrinu.


Strujni udar

Zablistaju spokojno

udomaćene

sićušne crne lastavice.


Preglasno prasnu u smijeh

na žicama dalekovoda

dožive strujni udar ljubavi.


Barem ovog trenutka

spreman sam za tebe

staviti prste u utičnicu.


Prodrijeti dublje u strah

prije nego u kornete

počnemo trpati snijeg.


Lizat će ga naša djeca

da im do proljeća brže

ispadnu mliječni zubi.

Udomljavanje


U mladosti za šankom

do jutra sam kazivao poeziju

začuđenoj konobarici

ogrebavši se za poneko piće.


U gradu teške industrije

pripiti inženjeri metalurgije

nikako nisu mogli podnijeti

moju pretjerano razvezanu jezičinu.


Iz grada mahnito izlijećem

praćen zvižducima,

privijem tijelo travama

i poniženo gledam u nebo.


Neuslišan polako spustim pogled

i vidim pčele, sjenice i bumbare

na cvjetovima su slova zvukova

upravo sam se toga dana udomio.


Od tada suvereno više ne gledam uvis

posao je inženjera koloniziranje zvijezda.


Razmjena topline

Rasturen došao sam

kasno doma istresajući

pred svoju blagu ženu

mrzovolju svakodnevice,

osjetio sam drhtanje svojih pasa.


Cijeli dan neuspješno

poticao sam na smijeh

mračna mjesta u gradu.


Sklupčani ispod pokrivača

u praznim zimskim noćima

nesebično razmjenjujemo

nagonsku toplinu svjetlosti

nasljeđe zvjezdanih životinja.


Sretno mjesto

I Hrvati su zahtjevan narod,

pili bi bistriju rosu od azijatskog diva.


Pa ipak pate zbog

superiornog sna japanskog

gospodarskog čuda.


S obilnim prvim snijegom

ako nestane osmijeha struje

njihova su ekološka srca

nespokojnija nego drugih naroda.


Ubrzo sve se poljepša,

iz dimnjaka termoelektrana

zapuše dim sumnjive duše

najavljujući sigurnost svjetla.


Opušteno gledaju

TV utopljava guzicu

i svijet je sretno mjesto.


Posvećena tastatura

Upravo kada sam pomislio

odustati od dijela sebe

delfin uskoči kroz prozor,

umjesto pozdrava kaže

posvećujem tvoju tastaturu.


U sparnu ljetnu večer

stalno si pod tušem s delfinom.


Savršena bića zajedno drhtite,

iz kupaonice dopire smijeh kisika.


Samo što sam se na tren udaljio

zakotrljala su se ženstvena sitna slova,

trpam ih u svoju gladnu nutrinu

nagnut nad posvećenu tastaturu.


Šuma, zelena psihijatrica

Gazeći pliće potoke

gotovo sulude od stresa

noge je tresla drhtavica

kao da vode ljubav stojećki.


Krećem se najopreznije

izbjegavajući neprijatelje,

već sljedećim korakom

naletim na medvjedicu.


Iz duplje slasno jede med

i ne pomišljam pobjeći

njezin je intimni svemir šuma

meni bogom dana psihijatrica

nasmiješena doji mladunce kisikom.


Prezimljavanje s pčelama

Gotovo u panici bježim

ispred prvih pahuljica snijega.


U svoj napokon postvaren san

donio sam košnicu pčela s livade.


Nadahnut slutim zdraviju zimu,

iz moje prašnjave biblioteke

sa svake stranice očistit će

godinama nakupljenu tjeskobu.


U proljeće zavodnički

mirisi cica–maca

sami će otvoriti prozore,

od slova moje krvi

kakav bi pčele pravile med.


Bez svjedoka

Upravo ste polako okretali

znojna leđa jedno drugom,

još se nisu ni ohladile usne

usred zrelog pšeničnog klasja.


Iz ružičastih brzih diskova

sijevnulo je tisuće blagih munja,

zaslijepljeni nećete svjedočiti medijima.


Možda krtice noću bolje

od ljubavnika razaznaju boje,

sve pišem ispod spuštenih kapaka.


Iz zagonetnog pejzaža svemira

spustila se u šumu

i pod jasenom rodila

isplakano usnulo dijete.


Bez svjedoka rođenog

nikada ga neće zaplašiti

lakomi urlici zvijeri

niti ikome jasan ptičji pjev.


Knjiga svijetla naslova

Tog popodneva rastrojena

odvela me u dječji odjel knjižnice.


Odmah sam počeo sumnjati

u njezin ženski instinkt.


Plan po sebi nije bez opasnosti

nadahnuti me djetinjstvom

da me izvuče iz vanjskog svijeta.


S police izabrala je knjigu

izuzetno svijetla naslova.


Mrtvi pjesnik pjeva o smrti

ne psuj cvijet pun spokoja

u prvom stihu zaskoči sunce

i pokrene neslućenu pustolovinu.


Na samu koncu pjesme

optimistički zakucalo je srce

i ne pomišlja da mi nije do igre.


Odgađao sam prebrzo vratiti knjigu

prekinuti užitak čitanja njenih plavkastih očiju.


Dosljedno srce

Cijelo ljeto pri izlasku sunca

iskradam se iz sama sebe.


Dok opušten koračam

ptičji zvukovi zamjenjuju

noćas izgovorene krtice,

srce se smješka iznutra.


Kaže uzmi tog puža u pjesmu

dodaj ga prebogatoj zbirci

kopiranih duša brzih lastavica.


Sve ćemo ih prokrijumčariti

zaplašenim polarnim medvjedima

pri tome ništa nećemo zaraditi


Obred pod kupskim mostom

Muški sam zakoračio u rijeku

s ribama ću šutjeti na dnu

čistiti tamnu stranu svoga imena

neću se pokazivati kao meta

dok budem imao kisika u plućima.


Bilo bi dobro da rijeka ima prozore

povremeno bih uzeo zraka

polako ispirao svoju nasilnost.


Sitna zrnca zlata sa dna

mogla bi me posramiti

prispodobiviji sam štukama

nego Mahatmi Gandhiju

nije se odricao svoga glasa

umirući nezadovoljna srca.


Dok mi je ponestajalo kisika

dvojio sam da li da izronim

i zaplivam prema psima iz djetinjstva.

Vijenac 356

356 - 25. listopada 2007. | Arhiva

Klikni za povratak