Niskovoltažni avant–jazz

Niskovoltažni avant–jazz

Glas Davida Sylviana doista je nešto posebno, bogatiji i dublji nego ikada, on danas s lakoćom izvodi bravure koje je u mladosti tek pokušavao

Kako je, još donedavna, tvrdio da nema volje vratiti se nastupima uživo, britanski glazbenik David Sylvian, utemeljitelj kultne skupine Japan (1974–82), čija solo karijera traje već četvrt stoljeća, posve je iznenadio ovogodišnjom turnejom koja obuhvaća čak 21 zemlju.

Odmah na početku zagrebačkoga koncerta nestalo je bojazni da će Sylvian nastup temeljiti na svom posljednjem izdanju, When Loud Weather Buffeted Naoshima, 71–minutnoj zvučnoj slici koju je od njega naručio japanski Naoshima Fukutake Art Museum (Sylvian danas često radi po narudžbi), a čiju su kupnju u obliku CD–a zažalili i najzagriženiji poklonici – jednostavno jer je riječ o audiozapisu za performans, neslušljivu izvan zidova muzeja.

Ovom prigodom, Sylvian je posegnuo za starijim repertoarom nadahnutim najrazličitijim glazbenim stilovima – od progresivnoga rocka i jazza do minimalizma, improvizacije i ambijentalne glazbe, a naglasak posebno dao na rafiniranu avant–jazz–baladu, format koji je umjetnik razvio do savršenstva. Na prigušeno rasvijetljenoj sceni, s gitarom u rukama, dominirao je elegantnom i, pomalo, androgenom figurom, a glazbenu podršku imao je u tročlanom pratećem sastavu, koji je uključivao i Sylvianova brata Stevea Jansena (pravo obiteljsko prezime Batt), inače bivšeg bubnjara Japana i današnjega glavnog Sylvianova suradnika.

Izuzev pastelno jazzy prebojane Ghosts, umjetnik je, očito, namjerno zaobilazio katalog Japana, ali je set znalački posuo opuštenijim skladbama sa svojih, kritički nahvaljenih, ranih solo albuma, kao i nekoliko brojeva s naglašeno tamna Snow Borne Sorrow, potpisana s Nine Horses, jednim od umjetnikovih pseudonima kojim se često služi pri obradama starijih kompozicija. Tek na bis, uz Dead Bees On Cake sa solo opusa iz 1999, izvedena je i Every Colour You Are, s albuma nakratko ponovno oformljena Japana.

Iako je u nastupu bilo više tiših vrhunaca, poput suspregnute ljepote u valceru It'll Never Happen Again ili čarobne Playground Martyrs s Jansenova novog albuma, već sredinom koncerta jednoličnost niskovoltažne izvedbe postala je bolno osjetna, posebno u pomalo odsutnoj Sylvianovoj izvedbi, koja čini se nije zasmetala uglavnom sredovječnoj publici i koja je mogla biti tumačena osobnom. Ipak, mora se priznati da je njegov glas doista bio nešto posebno i da su godine prema njemu bile vrlo milostive. Bogatiji i dublji nego ikada, on danas s lakoćom izvodi bravure koje je u mladosti tek pokušavao.

Prije dvadesetak godina Sylvian je plijenio šik eksperimentalnim misaonim popom, no danas se dobar ukus i sofisticiranost osamdesetih, bez obzira u što se umotaju, doimaju prilično izvještačeni i potrošeni. Rješenje bi, vjerojatno, trebalo ležati ne u maskiranju nego stapanju s autorovim novijim, jazzom natopljenim izrazom. No, Sylvian se time, dok ugledni naručitelji čekaju na red za njegove »auralne glazbene poeme«, očito, odveć ne zamara. Takav status, ionako, samo rijetki uspijevaju dosegnuti.

Velimir Cindrić