Neumoljivosti sudbine

Neumoljivosti sudbine

Partitura je slojevita i u njoj jedan instrument zvuči poput orkestra, a zbor se sluša poput blaga dodira fantazije u koju se ulazi tek kada pogledamo u sebe

Čudesan i strašan, film Guillerma del Tora Panov labirint doveo je pred publiku novo–staro skladateljsko lice Javiera Navarretea. Zbog naviknutosti na američke filmove i njihova skladateljska imena, ime europskog, točnije španjolskog skladatelja zvuči nepoznato, premda Navarrete ima bogatu filmografiju još od osamdesetih godina. Partitura je, poput filma, dojmljiva. Igrajući se mogućnosti klizanja iz zbilje u fantaziju, Navarrete je produljio ruku redatelja (koji je i scenarist) te je istu igru prenio na područje prizorno–neprizorne glazbe. Glavna tema, uspavanka koju mumlja služavka Mercedes (bez riječi, jer ih ne zna), prenosi se iz njezinih usta u nevidljivi orkestar koji prati film, pa i u usta nevidljive pjevačice koja naizgled neprizorno započinje filmsku priču o kraljevni. Prizorno–neprizorni status teme uspavanke postaje dio priče, odnosno dio unutarnje percepcije djeteta koje svijet vidi i doživljava drukčije od odraslih.

Lirska introvertiranost partiture postaje svojevrsnom protutežom i jednoj i drugoj priči, i stvarnosti i fantaziji. Jer, u fantastičnim su filmovima uobičajene velebne, raskošne, glasne partiture, što ova nije. Ovo je nježna, lirska partitura u kojoj orkestar ima snagu misli, ali te misli nisu usmjerene prema strašnoj stvarnosti (jer je se jedino tako može prevladati), nego prema fantaziji (od koje se jedino može živjeti). Glazba je gotovo neosjetljiva na prikaze mučenja i nemilosrdnih ubojstava, ali je zato iznimno osjetljiva na mala bića – kukce. Tek u jednom trenutku, Navarrete postiže zvuk blizak Howardu Shoreu (Gospodar prstenova), ali njegova je glazba odveć prozračna za usporedbu sa Shoreovom. Partitura je slojevita i u njoj jedan instrument zvuči poput orkestra, a zbor se sluša poput blaga dodira fantazije u koju je moguće ući tek kada pogledamo u sebe. Ako se sluša pozorno, čut će se i nekoliko atonalitetnih zahvata (otvaranje knjige s krvavim stranicama, posljednji bijeg u labirint), koji su možda očekivani, ali i dio lirike, okretanja stranica knjige i neumoljivosti sudbine.

Irena Paulus