Nacionalni programi i kolektivna odgovornost

Nacionalni programi i kolektivna odgovornost

Nema nikakve sumnje da su programi djelovali na ponašanja Srba u prošlom ratu, kao što nema sumnje i da su odraz određenog stanja u kojem se taj narod nalazio. Nacionalni programi i stanje duha nacije u bitnoj su vezi: programi utječu na stanje duha - iz stanja duha formuliraju se programi

Ovog ljeta nakladnik Golden marketing – Tehnička knjiga objavio je knjigu Velikosrpski nacionalni programi – ishodišta i posljedice, povjesničara Ljubomira Antića. Osim Antićeva autorskog promišljanja knjiga sadrži i sve dokumente koji zorno pokazuju kako je osmišljen velikosrpski projekt te kako se više od stoljeća i pol realizirao. Antić pomno raščlanjuje i analizira Garašaninovo Načertanije, tezu »Srbi svi svuda« Vuka S. Karadžića, zagrebački »Srbobran«, Memorandum N. Stojanovića i A. Belića, Moljevićev Elaborat o homogenoj Srbiji i Elaborat četničke Dinarske divizije, Memorandum SANU i mnoge druge dokumente. Bio je to povod i za ovaj razgovor s Ljubomirom Antićem.

Knjige koje ste dosad objavili uglavnom se bave iseljeničkim temama. Što vas je navelo da napišete knjigu Velikosrpski nacionalni programi – ishodišta i posljedice?

– Već dulje vremena bavim se političkom poviješću Hrvatske u 20. stoljeću. To sam i predavao na Filozofskom fakultetu i Hrvatskim studijima, a objavio sam i više znanstvenih i stručnih radova s tog područja. Knjiga Velikosrpski nacionalni programi – ishodišta i posljedice rezultat je mog četverogodišnjeg istraživanja.

Za historiografiju iseljeničko područje i velikosrpski nacionalni programi samo su prividno sadržajno udaljeni. Dapače, kod obiju tema u središtu znanstvenog interesa jest nacija, njihove transformacije i ponašanja. Stoga sam, s iskustvom stečenim dugogodišnjim radom u Institutu za migracije i narodnosti, sudbonosnim događajima koji su obilježili posljednje desetljeće 20. stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije pokušao prići na drukčiji način od onog koji je uobičajen u našoj povijesnoj znanosti.

Jesu li tomu pridonijeli i velikosrpski agresorski ratovi koje su Srbi pokrenuli na prostorima bivše Jugoslavije?

– I to. Što i kako se događalo u srpskoj pobuni i agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća uglavnom nam je poznato. Uz iskustvo o tome nas informira i solidna (opsegom i kvalitetom) historiografska literatura, a neke rekonstrukcije i ocjene (presude) rade i sudovi.

Zbog toga mi se odavno nametnula potreba da pokušam odgovoriti na pitanje zašto su se dogodile dramatične devedesete 20. stoljeća? Odnosno, zašto su Srbi uoči i za vrijeme raspadanja Jugoslavije postavili onakve pobunjeničke / ratne ciljeve i za njihovo ostvarenje primijenili upravo onakve političke i vojne metode.

Jeste li pišući knjigu imali na umu da vas mnogi još percipiraju i kao političara?

– Pomislio jesam, ali razmišljao nisam. Čemu se time opterećivati. Knjiga se čita i ocjenjuje neovisno o tome čime se njezin autor nekad bavio. Čak sam uvjeren da mi bavljenje politikom u ovom poslu nije odmoglo, nego pomoglo, budući da njome nisam prolazio kao sljedbenik, nego kao znatiželjnik.

Mislite li da je raščlamba velikosrpskih programa, koji su tema knjige, dostatna da bi se dobio odgovor na pitanje koje ste si postavili?

– Ne mislim: ali odnekud se mora početi. Držao sam da su upravo programi dobra polazišta, kako zbog njihova sadržaja tako i zbog političkog, društvenog i uopće duhovnog ambijenta u kojem su nastajali. Nema nikakve sumnje da su programi djelovali na ponašanja Srba u prošlom ratu, kao što nema sumnje i da su odraz određenog stanja u kojem se taj narod nalazio. Nacionalni programi i stanje duha nacije u bitnoj su vezi: programi utječu na stanje duha – iz stanja duha formuliraju se programi.

Biste li to malo bolje pojasnili?

– Naime, da bi bili šire prihvaćeni, a to je preduvjet uspješne provedbe, takvi programi moraju sadržavati očekivane riječi, odnosno činiti presjek opće volje onih kojima se upućuju. Svojim formulacijama programi mogu učvršćivati opću volju, odnosno stvarati nacionalni karakter i politički mentalitet. U tome osobitu ulogu moraju imati istaknuti pojedinci koji razrađuju i sistematiziraju određena vjerovanja. Oni su poput jeke koja ponavlja krikove svoga vremena.

Upravo o tim stanjima riječ je u mojoj knjizi jer su ona presudna za odgovor na pitanje zašto se dogodilo zlo. Zato u knjizi programima ne pristupam formalistički. Za mene nacionalni program nije samo dokument donesen od nekog tijela ili značajnog pojedinca u kojem se sustavno predstavlja nacionalni cilj koji treba ostvariti. To je i sve ono što je javno izgovoreno ili napisano, a što se ponavljano dulje vrijeme pokazalo kao čimbenik koji usmjerava i mobilizira. To, dakle, može biti uvodnik ili članak, izjava, stih, slogan…

Poznaju li Hrvati dovoljno velikosrpske programe?

– Prilike su nas tjerale da se osim sobom bavimo i drugima. Tako smo donekle upoznati i s velikosrpskim programima. Svatko ponešto natuca o Garašaninovu Načertaniju, zna ponešto o Karadžićevoj tezi da su »Srbi svi i svuda« ili što je mislio Nikola Stojanović kad je napisao da će se spor između Srba i Hrvata razriješiti »do istrage naše ili vaše«.

Zašto to znanje nije sustavno i povijesno obrađeno?

– Za vrijeme rata bilo je i nekoliko vrijednih pokušaja da se na jednom mjestu saberu i interpretiraju najvažniji (prema procjeni autora) velikosrpski programi. O tome da je bila riječ o žurnoj potrebi govori i činjenica da su u izradbi sudjelovale skupine autora. Povod tih pokušaja nužno je određivao njihov karakter. Neki su bili namijenjeni i stranoj javnosti sa svrhom njezina boljeg razumijevanja onoga što se događa na prostoru bivše Jugoslavije u to vrijeme.

Zar je završetak rata razlog da se stane?

– Ni u kojem slučaju. Dapače, popuštanje napetosti stvorilo je povoljno stanje za korak dalje. Mene zanima što se zbiva s programom kad se spusti u narod.

Zašto vas to zanima?

– Programi su prvobitno uglavnom namijenjeni eliti, no pravu težinu oni dobivaju kad se u narodu počnu taložiti u obliku političkog mentaliteta. Zato sam tražio vezu između političkih programa i nekih stanja i ponašanja koja se dugo vremena manifestiraju u naših istočnih susjeda Srba, a koja su osobito došla do izražaja za vrijeme pobune i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

I do kojeg ste zaključka došli?

– Po crti duga trajanja ta stanja i ponašanja formirala su politički mentalitet kao medij u kojem se zapaža ljubav prema oružju i ratu. (»Nema rata bez Srba«; Srbija »i opet će /ratovati/ ako bude sreće«), lakoća ubijanja (ubijanje kao igra osobito u narodnoj pjesmi: »Kako ga je lako udario / skine njemu sa ramena glavu.«) i umiranja, okrutnost, »nelagoda od grada« i Zapada, grandomanija, mitomanija, deifikacija nacije i nacionalnih junaka, sakralizacija jama, grobova i kostiju, pretjerivanje, isključivost… To je podloga u kojoj trebamo tražiti odgovor zašto Vukovar i Srebrenica, zašto crta–granica: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Bavite se mentalitetom nekog naroda, što i nije jednostavno, zar ne?

– Slažem se. To je zahtjevan posao i kao malo koji drugi zahtijeva multidisciplinarni pristup. Njime se trebaju baviti etnolozi, antropolozi, socijalni psiholozi, politolozi… kojima moje istraživanje i interpretiranje velikosrpskih programa može biti od pomoći. No sumnjam da će do toga uskoro doći.

Zašto sumnjate?

– Svatko tko stupi na to polje itekako je svjestan kritika kojima će biti izložen. Naime, rasprava o nacionalnom karakteru (duhu, mentalitetu, odgoju…) pa i bilo kojoj drugoj zajedničkoj značajki naroda (zajedničkim navikama, povijesnim sjećanjima, kolektivnim vjerovanjima i predodžbama, mehaničkom tipu solidarnosti u naciji…), već dugo nije popularna u historiografiji i društvenim znanostima uopće. Svaka ocjena na tom području proglašuje se stereotipom pa i predrasudom.

Zašto je to sporno kad se gotovo neprestance govori kako nijedan narod nije zločinački nego samo pojedinci tog naroda?

– Glavni argument za nepostojanje zajedničkih osobina jedne nacije jest da su nacije pluralne, a ne bešavne zajednice u kojima su razlike između pojedinih skupina ponekad veće nego u odnosu na neku drugu naciju. Točno je da mnogo toga u nacionalnim stereotipima kao generalizacijama svojstva velikih skupina može biti sporno.

A što nije točno?

– No ne može biti točno da je svaki zajednički nazivnik koji se stavlja ispod pojedinog područja na kojem se manifestira nacija stereotip ili predrasuda. Štoviše, ako si predočimo neke tipične stereotipe koji se pripisuju narodima – od viceva o škrtim Škotima do mišljenja da su Nijemci pedantni i marljivi – nije teško uočiti da u stereotipima, unatoč pretjerivanju pa i karikiranju, često postoje i jezgre istine o kojima treba voditi računa i kojima se može baviti znanost. Uostalom, kao što se stereotipi mogu zlorabiti, ponekad i s kobnim posljedicama, tako se i ustrajavanje na njima kao posve neutemeljenim ocjenama također može instrumentalizirati u neke neznanstvene svrhe.

Možete li navesti koji takav primjer?

– Danas se to događa u novom jednoumlju koje ne želi vidjeti razlike među narodima kad mu to ne odgovara, odnosno prenaglašava ih kad mu to odgovara. Stoga ono sve relativizira, briše identitete (ili ih barem mekša), amalgamira, nivelira… a sve to radi zbog neke poželjnije, a zapravo ideologizirane zbilje.

Uostalom, ako stereotipi nisu utemeljeni u realnosti te samim time nisu relevantne činjenice, zašto onda nejednak odnos prema negativnim i pozitivnim stereotipima? Zašto su prvi nepoželjni, a drugi poželjni? Zašto bi ocjena o Balkanu kao metafori dvoličnosti, neiskrenosti, prevrtljivosti, stalnog sudaranja i neprekidnog meteža bila nepoželjna, a mišljenje o istom području kao kolijevki različitih kultura koje se u međusobnom prožimanju obogaćuju – prihvatljiva?

Zašto je to tako?

– Ne znam. Ali ja držim da se povijesni i socijalni kontekst u kojem se razvijala neka zajednica i posljedice koje je na nju ostavio u formi nekih zajedničkih značajki jednostavno ne može zaobići pri raščlanjivanju aktualnih stanja i ponašanja. I zašto te značajke ne bi mogle biti i pozitivne i negativne s obzirom na vrijednosti koje su opće prihvaćene u našem kulturnom krugu.

Neće li vam netko prigovoriti što se ne bavite svojom nacijom, njezinim mentalitetom i mogućim nepovoljnim posljedicama koje su tijekom povijesti iz njega proizašle?

– Takvih će sigurno biti. »Mesti pred svojim vratima« poželjno je u politici i u svakodnevnom životu, ali u znanosti bi trebalo biti drukčije. Ovdje bi se trebalo ocjenjivati kako je, a ne što je (pa i zašto) nešto rekonstruirano, raščlanjeno i ocijenjeno.

Kao da vam je nelagodno što ste napisali tu knjigu. Je li vam nelagodno?

– Tijekom rada na ovoj knjizi stalno sam imao neki nelagodan osjećaj. Stoga i onu Raškovićevu ocjenu o Srbima kao ludom narodu navodim isključivo u kontekstu tvrdnje da narodi imaju i neke zajedničke osobine, odnosno da se o njima može govori kao o duhu cjeline, što je isticao i sam ideolog srpske pobune u Hrvatskoj. Nelagoda mi se ponekad pojavljivala i dok sam svoje teze potkrepljivao navodima autora druge Srbije jer bi mi se učinilo kao da ih na neki način zlorabim.

Raškovićevu ocjenu relativizirali ste i tvrdnjom »o određenoj ležernosti kod Srba kad izgovaraju tu riječ«.

– Da, pa i Brana Crnčević će za Srbe reći da su »pomalo luckast narod, ali ne i lud…«. A jedna pjesmica koju pjevaju Partizanovi navijači glasi: »Neka zveče sekire / neka zveče lanci / evo idu grobari (Cigani) / najveći ludaci.« Ta nijedan luđak neće za sebe reći da je lud. Srpsku duhovitost i majstorstvo u kovanju krilatica pa i političkih sintagmi, kojima je obilovalo vrijeme kojim se bavim u ovoj knjizi, uvijek sam cijenio. No ne uvijek i njihov sadržaj.

Vaša prethodna mišljenja o nelagodi koja danas proizlazi iz bavljenja nacijom kao zajednicom s nekim trajnijim zajedničkim osobinama mnogima će se činiti neobičnima jer se u nas o tome malo govori. Nacija se još ne problematizira. Možete li još nešto reći o tome, što bi pojasnilo vaša stajališta iz knjige?

– Između konstrukcija o naciji kao – zbog njezine složenosti – gotovo nepostojećoj ili tek zamišljenoj zajednici prednost dajem iskustvu.

Pa kakvo je vaše iskustvo nacije?

– Ono govori da se u određenim situacijama nacije mogu vrlo snažno homogenizirati doimajući se poput jedne duše. Upravo se to često događalo i na hrvatskoj i na srpskoj strani od sredine 19. stoljeća, a osobito u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Stoga u knjizi polazim od toga da ni na hrvatskoj ni na srpskoj strani gotovo i nije bilo disonantnih istupa, a osobito ne akcija. I dok se na hrvatskoj strani, pa i u samoj Srbiji prema kraju rata, ipak događala određena diferencijacija, na okupiranom hrvatskom području toga nije bilo ni u začecima. Objašnjenje te pojave pritiskom vlasti bilo bi samo nasilje nad činjenicama za volju neke poželjne stvarnosti.

Možda se o tome nerado govori jer bi se kao krajnja posljedica toga mogla braniti teza o kolektivnoj odgovornosti.

– I oko kolektivne i pojedinačne odgovornosti postoje mistifikacije. Ako se nacije u jednom ratnom trenutku mogu tako homogenizirati da djeluju kao jedna duša, tko može reći da je na obaraču puške kojom je ubijena nevina osoba bio samo jedan prst. Ako Latinka Perović kaže: »Oko ratnog projekta u Srbiji je bio postignut kolektivni konsenzus: uz njega je bila i vojna, politička, vjerska te, u velikoj mjeri, kulturna elita«, ne postoji li onda i za zločine koji su počinjeni u tom ratu od strane Srba kolektivna odgovornost? Što na Ovčari nije bio nazočan nijedan pripadnik vojne, političke, vjerske i kulturne elite, znači li da oni tamo uopće nisu bili prisutni? A je li logično da na katarzi, koju moraju proći narodi kako bi se vratili u normalno stanje, ustrajavaju upravo oni koji tvrde da nema kolektivne odgovornosti?

Pa nije.

– Jasno da nije, jer je upravo katarza kao »čišćenje duše od nagonskog i osjetilnog« bila jedan od razloga utemeljenja međunarodnog suda za ratne zločine. Pitam se: čišćenje čije duše? Zar samo osuđenih zločinaca? I zajednice ljudi, a ne samo neki njihovi pripadnici, mogu biti odgovorni za zločinačka djela. Razlika između ljudi i zajednica je u tome što se na nacije / države ne primjenjuju krivične mjere jer je to teško izvedivo. Na njih se primjenjuju sankcije kao kolektivne kazne, premda su upravo u tim slučajevima najčešće krivci poznati pojedinci–uzurpatori koji su, pak, nedostupni. Između dva zahtjeva: »Neka se vrši pravda pa makar svijet propao!« i »Ne učiniti veću štetu!«, praktični svijet često se odlučuje za drugi. I dobro je da je tako.

Znači da se moramo miriti sa zločinom bez kazne?

– Kazna sigurno stiže. Samo ne nekoj konkretnoj osobi nego naciji, odnosno nacionalnoj državi kao takvoj.

Već dvadesetak godina mnogi u društvenim znanostima nacije teško optužuju za sva zla, a osobito za ratove 20. stoljeća. Inkriminira se homogenizacijsko svojstvo nacije, pri čemu se gubi moć racionalnog rasuđivanja, što moćni koriste za svoje sebične, često i zločinačke ciljeve. Jesu li baš nacije krive za to?

– Sve je to točno. Jedino se gubi iz vida da se nacija može homogenizirati i oko pozitivnih vrijednosti. Jedne homogenizirane nacije krivac su za strahote Drugog svjetskog rata, no nisu li druge homogenizirane nacije pobijedile zlo fašizma i nacionalsocijalizma. Tko je srušio lijevi totalitarizam? Osviješteni pojedinci, zagovornici ljudskih prava, ili nacionalni pokreti od Baltika do Crnog mora? Uostalom, treba li ikoga uvjeravati da je čovječanstvo načinilo najveći iskorak na svim poljima – od poštivanja ljudskih prava do produljenja ljudskog vijeka – upravo u eri nacionalnih država. Zahvaljujući tečevinama nacionalne države život na zemlji za većinu čovječanstva nije više tek puko preživljavanje.

Točno je da se pojedinac znade izgubiti u zajednici kao što je nacija, no što će se tek s njim događati u globalnom društvu? Tko će ga štititi od jačih i manje odgovornih igrača nego što je to nacionalna politička elita? Može li itko ustvrditi da je pojedinac danas koji živi u oslabljenoj naciji i nacionalnoj državi u povlačenju, manje izložen vanjskim pritiscima i slobodniji nego prije? Umjesto na demontaži nacije odnosno nacionalne države, bilo bi bolje da se angažiramo na pripitomljavanju njihovih egoizama te se koristimo njihovim dokazanim potencijalima. No vratimo se našoj temi.

Slobodanu Miloševiću, recimo. Je li on bio velikosrpski nacionalist ili politički oportunist?

– Kao što vidimo, to se pitanje ne prestaje postavljati u Srbiji kao ni u svijetu zainteresiranu za njega i njegov projekt. U većini slučajeva to je tek retoričko pitanje jer njegovi postavljači već imaju odgovor. Po njima (David Owen, npr.) Milošević je bio oportunist, strastven i darovit politički karijerist, koji je iskoristio nacionalizam kako bi se domogao vlasti i održavao na njoj.

Što takva Owenova ocjena poručuje?

– Objektivna posljedica takve ocjene, bez obzira na što smjera, znači relativizaciju Miloševića kao zločinca. Jer ako on nije čisti tip velikosrpskog nacionalista, onda se ni zločini proizašli iz njegove politike ne moraju nužno promatrati u kontekstu onih posebnih zločina počinjenih u ime nacije, rase i sl. Na njih se tada može gledati kao na nešto što se dogodilo usputno, gotovo kao na kolateralnu štetu svojstvenu svim ratnim sukobima. Na prvi pogled doista se može činiti nevažno što je motiviralo Miloševića da za rješenje političkog spora koji je nastao pri urušavanju komunizma i Jugoslavije izabere kao metodu rat odnosno zločin.

No je li to baš tako? Nije li svejedno jesu li Miloševićevi zločini bili tek potpora jednoj karijeri ili su proizašli iz hiperprodukcije jednog nacionalnog egoizma?

– Nije! Zbog povijesne istine, ali i zbog prevencije zločina, osuda jedne karijere i jedne ideologije nemaju isto značenje.

Treba li stoga izmisliti Miloševića kao velikosrbina čak ako je i bio samo karijerist?

– Ne, jer dvojba o njegovoj političkoj biti zapravo je lažna: on je istovremeno i karijerist i velikosrbin u punom smislu tih pojmova. U visoku politiku 1986. krenuo je vjerojatno kao karijerist. No vrlo brzo uočio je korist koju može imati od velikosrpskog nacionalizma, koji je upravo dobivao novi zamah. Stoga ga prihvaća kao taktiku. Međutim, tada se događa fenomen svojstven mnogim političarima kojima uspješna taktika postaje uvjerenje. Riječ je o racionalizaciji kao jednoj od tehnika samoopravdanja putem koje osoba prihvaća kao vlastito stajalište ono od čega ima koristi, bez obzira na početno polazište. Prihvativši ga, ono je iste kvalitete kao bilo koje izvorno stajalište. Da je Milošević tada doista velikosrpski nacionalist, govori uvjerljivost kojom je nastupao. Onako očarati narod može jedino onaj tko je očaran. Samo onaj tko vjeruje može na onakav način uvjeriti one kojima se obraća.

Milošević je dakle bio velikosrbin?

– Milošević je bio jeka velikosrpstva koja neće prestati odzvanjati s njegovom smrću, nego mukotrpnim mijenjanjem sredine koja je proizvodi. Za početak trebalo bi barem nadglasati one za koje je Milošević bio tek karijerist koji se pokušao okoristiti velikosrpstvom.

Je li velikosrpstvu pridonijelo i hrvatsko jugoslavenstvo?

– Svakako. Političko–teritorijalne, kulturološke, demografske i mnoge druge promjene koje su svojedobno nastale zbog osmanlijskih prodora s juga Balkanskog poluotoka dovele su Hrvate i Srbe, koji se dotad gotovo nisu ni poznavali, u jedan suodnos, koji će pulsirati ovisno o unutrašnjim i vanjskim spletovima okolnosti. Što se tiče (veliko)srpstva, ono se ponaša kao i svaka druga moć: širi se do sudara s drugom moći. Ako u srazu nadvlada, izbija na planirane točke, ako biva poražena, povlači se, a u slučaju neodlučna ishoda uspostavlja se ravnoteža moći.

Nadmetanja Srba i Hrvata – na sreću tek u 20. stoljeću oružana – imala su tijekom povijesti sve te ishode. Uz to treba reći da svi prodori idu najprije crtom manjeg otpora. Hrvatske slabosti su ponekad bile takve da se Srbima moglo činiti da prodiru u ničiju zemlju.

Jesu li Srbi hrvatsko jugoslavenstvo doživljavali kao slabost?

– Vjerojatno su ga tako doživljavali. No to je bila njihova velika pogreška. Hrvatsko jugoslavenstvo jest proizlazilo iz hrvatskih slabosti, "povećavanje koeficijenta sigurnosti", (Krleža), no kao politička taktika pokazalo se učinkovitim. To još ne shvaćaju ni mnogi Hrvati. Ići izravno cilju, neovisno o okolnostima, svojstvo je naivnih ili neodgovornih. Nasuprot tome, izabrati – u jednom trenutku – čak i vlastitu negaciju kao sredstvo za konačnu afirmaciju mogu samo duhom jaki, veliki narodi.

To može zvučati deterministički: kao da se Jugoslavija Hrvatima morala dogoditi.

– Pa što ako je i tako? Što ako je Jugoslavija bila jedna od etapa kroz koju su Hrvati morali proći na putu prema vlastitoj državi? To ne afirmira Jugoslaviju niti degradira Hrvatsku! Duboko sam uvjeren da će protok vremena, apstrahirajući sve ono usputno, pred nama rastvoriti činjenicu da je Jugoslavija / jugoslavenstvo Hrvatima uvijek bila samo sredstvo, a ne cilj, taktika, a ne strategija. Jeftino politizirajući tu činjenicu, a osobito izvlačeći je iz sfere politike, može se toj taktici svašta prigovoriti. Ipak zrela prosudba govori da je hrvatsko jugoslavenstvo, u vrijeme kad je to bilo nužno, značilo primjenu najmanje loših sredstava da bi se ostvario najviši cilj. U povijesnom nadmetanju Srba i Hrvata Hrvati su imali i bolje političare. Mnogi još to teško prihvaćaju, no Trumbićev spomenik u Splitu na Matejuški govori mi da državotvorno sazrijevamo.

Podloga hrvatskom jugoslavenstvu bio je strah za vlastitu sigurnost. A koja je stvarna podloga velikosrpstva?

– Posljedice osmanlijskih osvajanja bile su katastrofalne kako za Hrvate tako i za Srbe. Hrvatski se državni i etnički teritorij smanjio, a Srbi su se jednostavno našli u položaju premještena naroda. S juga svog etničkog prostora potisnuti su ili decimirani, a u novonastanjenim su prostorima Bosne, Hrvatske i južne Ugarske manjina. Velikosrpstvo je traženje izlaza iz te nezavidne situacije u vrijeme kada je turskim povlačenjem postalo očito da će se taj prostor državno–pravno redefinirati. To je dakle nacionalna ideologija koja ima za cilj obnovu srpske države. Samo, umjesto da grade odnose sa susjedstvom, Srbi prave planove o zaokruživanju svog prostora.

Koji su im kriteriji za to?

– Odatle i nedosljednost u postavljanju kriterija. Pravo na jugu polažu na temelju povijesnog odnosno državnog prava (obnova Dušanova carstva), a na sjeveru na temelju etničkog prava. I dok je situacija na jugu relativno čista jer državno pravo u međunarodnim odnosima prevladava, na sjeveru se suočavaju s dvama problemima: na tim prostorima već otprije postoji nečije državno pravo, a k tome su i etnički u manjini. Prvi problem rješavaju tako da ga ignoriraju (kakva hrvatska država – Hrvati su austrijsko roblje ili bečki konjušari!), a drugi tako da se proglase većinom.

Na osnovi jezika i teze Vuka S. Karadžića o jednom narodu triju vjera koji govori srpski jezik?

– Polazeći od toga da je jezik bitan element etničkog identiteta, oni sve štokavce proglašuju Srbima. To je okvir za sve velikosrpske nacionalne programe od prve polovice 19. stoljeća do najnovijeg vremena. U svima njima srpsko pitanje pojavljuje se kao teritorijalno pitanje čije razrješenje se ostvaruje u velikoj Srbiji. A kako srpski zahtjevi nisu utemeljeni na principima po kojima se iscrtavaju međudržavne granice, za njihovo ostvarenje primjenjuje se sila. Šireći se tako u etapama od vremena ustanaka protiv Turaka na početku 19. stoljeća, Srbija se nakon posljednje pobune i agresije protegla / zaustavila do granica svoje moći.

Kada je velikosrpski projekt bio realno najostvariviji?

– Bilo je to nedvojbeno prigodom preuređenja ovog dijela Europe nakon Prvoga svjetskog rata. Srbija je iz njega izašla na strani pobjednika s velikim moralnim kapitalom zbog odlučna otpora na početku rata i velikih žrtava koje je u njemu pretrpjela. Godine 1918. sve okolnosti idu joj na ruku. Ona sama može iscrtati svoje granice. U tome ju je omeo mamac koji se zove Jugoslavija. S njime je progutala više nego što je mogla probaviti. Srbi nikad neće prežaliti propušteno. Sličnu pogrešku nastojali su izbjeći tijekom Drugoga svjetskog rata projektom homogene Srbije, no ishod tog rata nije pružao onu priliku koju je davao prethodni. Ovaj prostor nakon njega nije se preuređivao nego rekonstruirao i to s nekim posve novim akterima.

Srbija je svoj zvjezdani trenutak imala 1918. godine. Od tada njezina moć postupno slabi, a okoline raste. Stoga ona u raspadu Jugoslavije vidi svoju posljednju priliku. Budući da se tako i ponašala, ishod i nije mogao biti drukčiji. Uz to što je izgubila rat Srbija se i osramotila.

No, čini mi se da velikosrpstvo time nije sišlo sa scene južnoslavenskih prostora?

– Svaka ideja pa i velikosrpska nosi u sebi onoliku snagu i okuplja onoliko sljedbenika koliko je realno i dogledno ostvariva. Samo realno i dogledno ostvarivi ciljevi daju krila idejama i ljudima. Ne vidim što bi velikosrpstvu više moglo dati krila. Ishod posljednjeg rata ne ostavlja im ni mogućnost samozavaravanja da su u miru gubili što su dobivali u ratu. Ono što im preostaje jest da u miru retuširaju sliku koju su o sebi ostavili u ratu. Ne isključujem da će u tome makar djelomično uspjeti. Za to imaju talenta.

A što je sa Srbima u Hrvatskoj?

– Apsurdno je da nacionalna manjina bilo gdje presuđuje u sastavljanju vlade. A osobito putem virtualno izabranih zastupnika. Usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, govori mi da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju.

Razgovarao Andrija Tunjić