Nacionalni autizam

Nacionalni autizam

Predstavljanje Žmegačeva monumentalnog djela Od Bacha do Bauhausa bilo je vrhunac hrvatskoga nastupa u Frankfurtu. Kako je naglasila povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, predstavljajući je Žmegačeva je knjiga »...sinteza njemačke kulture, umjetnosti, filozofije, političkih konteksta...«, kakva još ne postoji ni u Njemačkoj, u kojoj se koristi više Žmegačevih knjiga u sveučilišnoj nastavi

Na 59. međunarodnom sajmu knjiga (Buchmesse) u Frankfurtu na Majni srušen je prošlogodišnji rekord glede broja izlagača, zemalja sudionica i posjetitelja. Stručnjaci se slažu u ocjeni da »knjizi ponovno dobro ide«, jer se produkcija u Guttenbergovoj galaksiji povećala ove godine u usporedbi s prošlom za četiri posto, što bi bilo uspješno i za bilo koju drugu industrijsku granu. Nitko ne smije smetnuti s uma da je nakladništvo ipak dio općeg gospodarstva, a ne samo mentalni pothvat autora. U Frankfurtu je ove godine nastupilo 7.448 izlagača iz 108 zemalja sa oko 400.000 knjiga. Brojke mogu izazvati vrtoglavicu, ali treba dodati da se oko dvadeset posto izloženih naslova odnosi na digitalnu elektroniku. No važno je da ljudi čitaju, da kupuju knjige, da autori stvaraju, tehnika reproduciranja tu je sporedna. Ove je godine gostujuća zemlja (zapravo tako nije nazvana) španjolska pokrajina Katalonija. No Katalonci su svoj nastup okitili mnogo širim nazivom nego što je književnost, označili su ga katalonskom kulturom.

U Hrvatskoj se malo zna o katalonskoj kulturi, jeziku i umjetnosti. Naši turisti koji posjećuju tu pokrajinu možda su samo čuli za ludog slikara Salvadora Dalija i vrlo originalnog arhitekta Gaudija. Brojni katalonski književnici morali su pisati na španjolskom jer su na to bili osuđeni školovanjem na većinskom jeziku ili su svjesno tako postupili znajući da će im to omogućiti mnogo veće naklade. Znači: i Katalonci su imali svoje Ive Andriće, njih puno više nego mi Hrvati. Neki od njih postigli su, putem kastiljanskog (španjolskog) jezika, europsku i svjetsku slavu, kao Juan Marse, Ana Maria Matute, Juan i Luis Goytisolo, Manuel Vasquez Montablan i Eduardo Mendoza. Literati pak koji pišu na katalonskom nisu toliko poznati u velikom svijetu, no oni su toga svjesni. Za nas Hrvate glavni grad Katalonije Barcelona ima emocionalnu vrijednost kao mjesto u kojemu je izbjegli hrvatski pjesnik Vinko Nikolić izdavao legendarnu »Hrvatsku reviju«, a da ga u tome nije ometala postfrankistička demokratska vlast. Katalonci su nam bliži od ostalih španjolskih naroda zbog sličnosti naših sudbina .

Kada govorimo o tendencijama knjižne proizvodnje zapaženim na Buchmesse, naglasili bismo povećanje broja naslova fikcionalne literature i raznih biografija. Ljudi ponovno više čitaju beletristiku, usprkos pesimizmu kulturnjaka koji su tvrdili da će diktaturom televizije i raznih elektronskih igrica čitanje lijepe književnosti spasti na niske grane.

Ove godine uočen je napredak u hrvatskom nastupu na Sajmu u usporedbi s prošlom, kad su nas predstavljali i anonimci i neobične nakladne kućice. Na Sajmu je nastupilo 25 nakladnika dok se njih tridesetak predstavilo samo knjigama. Izbor knjiga pripada u djelokrug nakladnika, a organizatori su kao stožer svoga nastupa izabrali trojicu autora i njihovih knjiga: književnika Antu Stamaća s njegovim prijevodom Goetheova Fausta (petom u hrvatskoj književnosti!), povjesničara kulture i književnosti Viktora Žmegača s njegovom enciklopedijom njemačke kulture i uljudbe Od Bacha do Bauhausa te pravnika i političara Hrvoja Kačića s njegovom dokumentarnom knjigom U službi domovine, čiji njemački naslov glasi Mit der Wahrheit in die Welt (S istinom u svijet). Kačićeva knjiga izašla je dosad u engleskom, španjolskom i njemačkom prijevodu, a gotov je i prijevod na ukrajinski, po izričitoj želji tamošnjeg nakladnika.

Organizatori našeg nastupa uvrstili su u program i dvoje mlađih književnika, Tenu Štivičić i Igora Štiksa, koji imaju prijevode na strane jezike, a Tenin se komad Fragile! već izvodi u Londonu i Kölnu. Uskoro će ugledna naklada Ullstein–Verlag izdati Štiksov roman Elijahova stolica. U Frankfurtu je bio predstavljen i Vladimir Lončarević, autor i izdavač brojnih knjiga katoličkog nadahnuća, kao i Želimir Hercigonja, pisac dječje književnosti, koja je u Hrvatskoj na vrlo visokoj razini i nitko je ne bio smio podcjenjivati. Je li izbor optimalan, moglo bi se dugo raspravljati. Mišljenja sam da je hrvatski nastup u Frankfurtu odavno u krizi, jer se očito prečesto mijenjala njegova koncepcija. Sjećamo se pokušaja da se uz knjige predstave i neki hrvatski krajolici (književno i turistički, zašto ne), ali nakon promidžbe Istre to je stalo. Onda se u prezentiranje knjiga bila uključila Hrvatska turistička zajednica sa svojom promidžbom (i to je dobro), no nakon nekoliko nastupa više je ne vidimo na Buchmesse. Društvo bivših studenata i prijatelja hrvatskih sveučilišta AMAC uvijek je dosad priređivalo na hrvatskom štandu svoje kulturne domjenke, ove godine to je izostalo, jer su se u AMAC–u već mjesecima vodile frakcionaške borbe za vodstvo, pa se nova uprava još nije konsolidirala, što joj od srca želimo.

Predstavljanje Žmegačeva monumentalnog djela Od Bacha do Bauhausa bilo je vrhunac hrvatskoga nastupa u Frankfurtu. Kako je naglasila povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, predstavljajući je Žmegačeva je knjiga »...sinteza njemačke kulture, umjetnosti, filozofije, političkih konteksta, društveno–političkih promjena i sustava, nekih ideologija, klasnih problema, čak i židovskoga pitanja«, kakva još ne postoji ni u Njemačkoj, u kojoj se koristi više Žmegačevih knjiga u sveučilišnoj nastavi. Iva Körbler nastavila je kako je knjiga »...najbolje što se ovoga trenutka moglo dogoditi hrvatskoj, ali i njemačkoj kulturi, kao posebna poveznica koja pokazuje koliko je velika i snažna recepcija njemačke kulture u Hrvatskoj u posljednja dva stoljeća.« Nažalost, prof. Žmegač zbog zdravstvenih razloga nije mogao biti na predstavljanju knjige.

Buchmesse u Frankfurtu iskoristila je autorica našega nastupa na mnogo manjem, ali specifičnijem, sajmu knjiga u Leipzigu, Alida Bremer, da predstavi svoj tamošnji program u suradnji s mađarskim kolegom Györgyjem Dalasom. Lajpciški sajam znatno je manji, (Nijemci bi rekli klein, aber fein – malen, ali lijep), nije toliko komercijalan kao frankfurtski, uglavnom služi kao sastajalište autora i književnih agenata, posvećuje se posebice književnostima iz istočne i jugoistočne Europe, drukčije rečeno, možda je za Hrvatsku važniji od kolosa u Frankfurtu. Hrvatska je iduće godine u Leipzigu zemlja posebne pozornosti (Schwerpunkt Kroatien). Naš nastup nosi naslov Leipzig čita hrvatski!, a u Frankfurtu su Alidu Bremer u ohrabrivanju njezina dragocjena rada pratili direktor Sajma Oliver Zille i glavni tajnik njemačkoga PEN–a Wilfried F. Schgöller. Nijemci žele da Hrvatska uspije u Leipzigu, a ako se to ne dogodi, bit ćemo samo mi krivi! Trebamo zahvaliti pametnoj i prodornoj Alidi Bremer što smo postali Schwerpunkt u Leipzigu.

Što valja zapamtiti? Hrvatska je mala i siromašna zemlja i treba što ekonomičnije upotrebljavati svoj novac za predstavljanje kulture i književnosti u inozemstvu. Za nastupe u Frankfurtu Hrvatska je iz raznih izvora dosad potrošila milijun i pol eura! S tim se novcem moglo financirati kulturni institut u Berlinu ili Frankfurtu, Münchenu ili Kölnu, koji bi se profesionalno bavio promicanjem plodova hrvatskoga duha i uma u Njemačkoj. Dovoljno bi bilo ukinuti desetak suvišnih ambasada i eto novca za uspostavljanje barem pet nužnih kulturnih instituta u velikom svijetu.

Kad sam na Buchmesse predao primjerak »Hrvatske revije», br. 3 / 2007, s temom broja Bugarska, bugarski su se predstavnici čudom čudili zbog visoke kakvoće priloga i ljepote te naše književno–društvene smotre. Takvo nešto oni u Bugarskoj zasad nemaju. Predsjednik Saveza bugarskog knjižarstva Damian Jakov predao mi je nešto slično našemu »Mostu / The Bridge« pod naslovom »Bulgarian Pages«, što ni izdaleka nije ni grafički ni sadržajno slično spomenutim našim časopisima. U hrvatskom susjedstvu na Buchmesse bile su zemlje našega zemljovidnog susjedstva, pri čemu su neke imale znatno ljepše štandove nego mi, primjerice Slovenija i Rumunjska. U nas je u tome pogledu nastupilo pogoršanje. Zašto? To je složeno pitanje na koje trebaju odgovoriti svi koju sudjeluju u organiziranju našega nastupa u Frankfurtu. Što prije, to bolje. Još nekoliko napomena. Već uhodani katalog »Croatian Literature« (broj za godine 2005–2006) sadrži previše autora, od kojih su neki prosječni, pa kad strani agenti uzmu u ruke tu knjigu s 58 pisaca, to ih odveć opterećuje. Dovoljno je predstaviti deset, petnaest, najviše dvadesetak književnika sa više njihovih tekstova. A i ovaj je izbor vrlo čudan. Zašto u njemu nema, primjerice, Nedjeljka Fabrija i Slobodana Novaka, klasika suvremene hrvatske literature? Zatim: kad se predstavljala dokumentacija Hrvoja Kačića, zašto nisu bili pozvani njemački stručnjaci za Balkan, njih tri, četiri, da za okruglim stolom, na njemačkom jeziku, govorimo o sadržaju te knjige, a ne na hrvatskom pred desetak našijenaca koji se ionako potpuno slažu s profesorom Kačićem? Zašto naši gostujući književnici nisu sudjelovali u više internacionalnih foruma na Buchmesse, tako da izađemo iz hrvatskog štanda kao predstavnici otvorene nacije? Zašto Hrvatska gospodarska komora i Zajednica hrvatskih nakladnika i knjižara ne pozovu hrvatske intelektualce iz Njemačke da ih posavjetuju kako da poboljšamo svoj nastup na Buchmesse? U svakom slučaju, hrvatsku prezentaciju u Frankfurtu treba temeljito preispitati jer nije dobro da se ide dosadašnjim utrtim stazama stanovitoga nacionalnog autizma.

Gojko Borić