Knjige od vijeka

Knjige od vijeka

Kad je Ivan Mažuranić sjeo da dopuni Osmana, zacijelo je osjećao priličnu tremu. Vjerujem da mu je najviše brige zadavala bujna Gundulićeva metaforika, s kojom nipošto nije lako ići ukorak. Zato je valjda Mažuranić već na početku svoga dopjeva otvorio karte: počeo je od jake i razvijene slike, vjerujući da se tako legitimira kao dostojan nastavljač velikoga Dubrovčanina.

Slika o kojoj je riječ prilično je dojmljiva: u njoj se tvrdi kako su nebesa vječna knjiga, koju Svevišnji ispisuje svojim prstom, određujući tako što će se dogoditi. Čovjek pak ima želju da dozna što ga čeka, pa se bavi gonetanjem budućnosti iz toga božjeg zapisa, to jest iz zvijezda. Tako je i car Osman pozvao zvjezdoznance da mu proreknu sudbinu. Na temelju proročanstva on onda poduzima dalje korake, i tako se radnja spjeva glatko odvija dalje.

Mažuranić se – kao što vidimo – na tome mjestu poslužio tradicionalnom slikom, za koju je vjerovao da je izražajna i da se dobro slaže s Gundulićevim svjetonazorom. Nebeski je svod, naime, već davno uspoređivan s knjigom, pa postoje i cijele epohe u kojima se vjerovalo kako se sva mudrost i sastoji u dešifriranju tih božanskih znakova. Još više, znanost nam je u dvadesetom stoljeću otkrila da se ljudske kulture mogu i klasificirati po kriteriju uloge što ih u njima igra tekst, odnosno knjiga. Izlazilo bi tako da postoje dva tipa kulture.

Po prvome, svijet je – baš kao i u Mažuranića – tekst. Taj tekst ima, dakako, svojega autora, a posve nedvojbeno nekomu je upućen i ima nekakav smisao. Posao je kulture da taj smisao razabere i da se u skladu s onim što je razabrala ponaša. Svemir je, dakle, usustavljen već i prije čovjeka i čovjek to mora uzeti na znanje.

Po drugom tipu, stvari stoje upravo obratno. Svijet je, dakle ne–tekst, on je neka vrsta kaosa, pa tako i nema nikakva smisla bez ljudske intervencije. Zadaća je kulture, dakle, da taj svijet usustavi, da mu dade smisao, da ga, ukratko, učini tekstom to jest knjigom.

Kad se čovjek s tom klasifikacijom upozna, onda mu nije prva briga da izabere između dvije koncepcije, niti da se pita koji se od ta dva tipa kulture njemu osobno više sviđa. Mnogo je zanimljivije drugo jedno pitanje, koje glasi: vrijedi li i obratno? Ako se, naime, može kazati da je svijet knjiga – a može se, jer mnogo je puta rečeno, i mnogi su u to povjerovali – smije li se onda ustvrditi i da je knjiga svijet? A ako se smije, što će iz toga proizaći?

I, kad se pitanje tako postavi, smjesta se vide stanovite analogije, i postaje jasno da u shvaćanju književnosti postoje dva suprotna stajališta kao što postoje i dva suprotna stajališta u poimanju svijeta. Jedno od tih stajališta tvrdit će onda da je knjiga svijet, a drugo da je ona ne–svijet.

Prema prvome stajalištu, svaki tekst – da bi uopće bio tekst – mora nalikovati na nekakav mali sunčani sustav. Mora, dakle, imati svoje središte i svoju periferiju, mora imati ono što je glavno i što je sporedno, mora imati jasna pravila po kojima se sve to kreće, proizvodeći tako ono što i jest glavni sadržaj i glavno opravdanje svakoga teksta, a to je značenje, ili, još više, smisao.

Prema drugome stajalištu, nijedan tekst ništa od toga ne može postići. On, naime, barata riječima, a riječi su višeznačne i k tome povezane nerazmrsivom mrežom međusobnih odnosa nad kojom je nemoguće imati pregled, a još manje njome ovladati. I onda, međutim, kad se tekst uspije nekako usustaviti, on stupa u bezbroj zamršenih veza s drugim tekstovima, te se više odnosi na te tekstove nego na neku zbilju o kojoj bi htio nešto kazati. A ako se tomu još pridoda i da tekst postoji samo u odnosu na čitatelja, a čitatelji se međusobno razlikuju, bit će jasno da tekst nipošto nije svijet, nego je on magma, bezoblična tvorevina koja je kaos i kojoj je suđeno da kaos i ostane.

Ne moram valjda ni reći koje je od tih dvaju stajališta danas na snazi: na snazi je drugo stajalište. Isto tako ne moram isticati kako je besmisleno birati između te dvije mogućnosti, jer to čovjek i ne može činiti sam, nego to čini njegovo vrijeme, ljudsko stanje u tome vremenu i drugi nadosobni faktori. Dopustit ću sebi tek da izrazim čuđenje nad sladostrašćem s kojim mnogi ljudi danas propovijedaju kako se ništa ne može ni reći ni razumjeti i kako je svako tumačenje nekoga teksta – koliko god besmisleno bilo – ravnopravno svim ostalim tumačenjima.

A sve se to zbiva manje od dvjesto godina nakon Mažuranića, koji je, kao što smo vidjeli, vjerovao da je svijet tekst, i da je tekst svijet. Od njegove dopune Osmana prevalili smo dalek put. Pa, ako želimo biti dosljedni, morat ćemo ustvrditi kako je riječ o postupnom raspadu jednoga svjetonazora: što više vrijeme prolazi, to je svijet – barem u našem viđenju – manje nalik na knjigu, a knjiga na svijet.

No, ako to ustvrdimo, bit ćemo u krivu. Jer, kad bi tako bilo, onda bi Gundulić morao još čvršće od Mažuranića vjerovati i u svijet i u knjigu, jer i njih dvojicu dijeli dvjesto godina. A nije tako. Gundulić mnogo manje od Mažuranića vjeruje da je kozmos knjiga koja se može pročitati, i mnogo manje vjeruje da je knjiga kozmos u kojemu sve savršeno štima. Zato on svoj spjev započinje slikom kola od sreće, dakle nečega što je u potpunosti zasnovano na slučaju i što čovjek nikako ne može nadzirati. Drugim riječima, vjera u svijet kao knjigu i knjigu kao svijet ciklički jača i slabi, kako se vremena mijenjaju. U Gundulića je ta vjera bila nešto slabija, u Mažuranića nešto jača.

Zato Gundulić nije mogao završiti Osmana, a Mažuranić jest.