Izložbeni spektakl

Izložbeni spektakl

U hladnom i prozračnom ambijentu protječe precizno vođen, profesionalno besprijekorno odigran u smjeni skupnih i pojedinačnih prizora u ironijskom modusu oslikan opis erotskih orgija koje slobodno slijedeći i varirajući Shakespearea ocrtavaju razbuđenu podsvijest i sljepilo nagona

Nakon Ionesca (s Macbettom) i Brešana (s Predstavom Hamleta…) u Teatru &TD, Bonda (s Learom) i Paljetka (s Poslije Hamleta) na Lovrjencu, odnosno Dubrovačkim ljetnim igrama, Stopparda (s Bourekovim Hamletom u Teatru &TD) evo nam još jedne suvremene drame utemeljene na Shakespeareu, Park (1984) koja se oslanja na San ivanjske noći, a napisao ju je ugledni njemački dramatik i prozni pisac Botho Strauss, te je u prijevodu Nenada Popovića kao hrvatsku praizvedbu toga djela i prvu premijeru nove sezone u HNK u Zagrebu režirao gost iz Mađarske Janos Szikora u scenografiji Balasza Horesnyja.

Kao što se čini, ako nastavimo predstavljati redatelje goste iz inozemstva takvom učestalošću kao na početku nove sezone u Zagrebu, mogli bismo uskoro na dramskoj sceni – slijedeći kao obično jučerašnju modu, od koje ništa brže ne zastarijeva – biti osuđeni isključivo na spektakle, s obzirom da su slika, pokret i glazba univerzalan jezik koji je režiji lakše uskladiti s kazališnom sredinom manje poznata ili nepoznata jezika, dok je za zajedničko pronicanje u tekst i osmišljavanje igre, odnosno rad s glumcima, uvijek više nego poželjan stanovit kontinuitet suradnje redatelja i ansambla.

Jedan između najviše cijenjenih kazališnih redatelja našega vremena, Peter Stein, s kojim je tijesno povezano kazališno stvaralaštvo Botha Straussa, jer potonji je kao dramaturg berlinskog kazališta Schaubühne am Halleschen Uffer sudjelovao u nekim od najglasovitijih Straussovih predstava poput Na ljetovanju Maksima Gorkoga, a Stein je s izvanrednim uspjehom režirao drame Botha Straussa – ovako govori u časopisu »Theater heute« 1987.

»…dramske tekstove Botha Straussa u stanovitoj mjeri osjećam kao svjedočanstvo vremena sedamdesetih godina u Zapadnoj Njemačkoj: dok drugima to ne mogu priznati s obzirom da to, kako u njemačkoj književnosti, tako i u njemačkom slikarstvu, malokad susrećem. Zato mislim da te igre imaju vrijednost same po sebi, neovisno o kazalištu, i da će ta vrijednost u bližoj ili daljnjoj budućnosti biti dokazana, kada ih budemo prelistavali i istodobno pomišljali kako se jedinstveno loš zrak nadvijao u zemlji…« Kao što to pokazuje izvrstan hrvatski prijevod Parka, mogla bi se ta Steinova ocjena odnositi i na mnogo šire razdoblje.

Prvi veliki svjetski uspjeh Botha Straussa iz 1976. Trilogie des Wiedersehens (Trilogija ponovnog viđenja) mogli smo u režiji Petera Steina vidjeti na BITEF–u, a oni koji su posljednjega svibnja prije rušenja Berlinskoga zida zavirili u Berlinu na festival dramskih kazališta njemačkoga govornoga područja Theatertreffen mogli su jednako nezaboravno uživati u predstavi Die Zeit und das Zimmer (Vrijeme i soba) u Schaubühne am Halleschen Uffer u režiji Luca Bondyja. Obje su igrane izvan kazališta kutije, na uzdužnom podiju u neposrednoj blizini publike, s upravo nevjerojatno izražajnim i suptilnim glumcima u jedinstvenom ansamblu. U Straussa nema čvrste radnje, nego se smjenjuju trenutne snimke stanja, slučajnih susreta osoba i stajališta, što stoje jedni nasuprot drugima. Malotko se kao taj pisac umije služiti trendovima i trivijalnostima, uvijek bez imalo opasnosti da sam u njih upadne. Uvijek vrlo slobodno kombinira različite žanrove, gradi fragmente realnosti i snova, lako prelazeći u fantastičnost. Moglo bi se pomisliti kako će se njegova drama raspršiti u svojoj fragmentarnosti, no u tekstu doraslim uprizorenjima ona se razvija u zgusnut i vrlo sugestivan kazališni čin neraskidivo povezan sa suvremenom društvenom zbiljom.

Takvih zgušnjavanja raštrkane drame i porasta njezina intenziteta unatoč ostacima fabule iz Shakespeareova Sna ivanjske noći na pozornici HNK, koji labavo povezuju prizore, gotovo da i nema. Sve protječe ravno; u markantnoj scenografskoj konstrukciji pokretnih prozirnih ploha zajedno sa scenskom rasvjetom omogućene su tehnički besprijekorne promjene slike u supermodernom okolišu, koji istodobno djeluje kao reprezentativan izložbeni prostor, danas prepoznatljiv u svim krajevima svijeta i kao već poslovično smetlište suvremene civilizacije s izloženom olupinom automobila i hrpama otpadaka od isluženih računala na prosceniju.

U hladnom i prozračnom ambijentu protječe precizno vođen, profesionalno besprijekorno odigran u smjeni skupnih i pojedinačnih prizora u ironijskom modusu oslikan opis erotskih orgija koje slobodno slijedeći i varirajući Shakespearea ocrtavaju razbuđenu podsvijest i sljepilo nagona, dakako bez poetičnosti i izrazitijega humora, u umjerenu, gotovo ravnodušnu tonu svojstvenu otuđenim likovima. Začaranu šumu zamjenjuje dominantan element scenografije, zajednička postelja u kojoj se smjenjuju i uzajamno razmjenjuju najbizarnije sklopljeni parovi. Cijeli glumački ansambl na čelu s vrlo požrtvovnom, no ovaj put sve do pred kraj predstave lišenom stvaralačke iskre Almom Prica kao Titanijom, Leona Paraminski (Helen), Goran Grgić (Georg), Mirta Zečević (Helma), Zijad Gračić (Oberon), Iva Mihalić, Slaven Vidaković, u svojevrsnoj pankerskoj skupini koja donekle zamjenjuje Shakespeareovu glumačku družinu, daje korektna ostvarenja. Čini to uglavnom na način pokazivanja vješto skiciranih ljepuškastih likova na elitnoj izložbi nove društvenosti, uz povremeno dobro došlo opuštanje s vrsnim komičarima Žarkom Potočnjakom i Dušanom Gojićem (Erstling i Hoffling), dok se jedino Božidar Boban kao Cip u dosluhu s Shakespeareovim Puckom u objema svojim preobrazbama, likovnog umjetnika / boema iz snova i umjetnika / trgovca iz zbilje vinuo do sjajne glumačke kreacije snažne prisutnosti, gipka pokreta i djelotvorna ironijskoga odmaka, te vrativši se poslije dosta vremena napokon na ovu pozornicu pokazao koliko smo njegovom izočnošću izgubili. Ugodno iznenađenje u završnim prizorima donosi mladi Vedran Živolić (Titanijin sin). Nepopravljiv optimist mogao bi se ponadati da unatoč odveć dugotrajnim, sve neshvatljivijim repertoarskim lutanjima i promašajima ipak – na glumcima kazalište ostaje.

Uzgred rečeno, ako se u prisjećanju na neka bolja vremena htjelo otvoriti kazališno kolo oko Shakespearea, nije li se moralo očekivati da će Shakespeareov San ljetne noći, ostvaren u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama, biti na rasporedu Drame HNK prije Straussova Parka, što bi predstavu redatelja Janosa Szikore moglo učiniti gledatelju prohodnijom. Posljednja premijera toga Shakespeareova djela u Zagrebu bila je na pozornici ZKM još 1992.

Marija Grgičević