Ispod pečata

Ispod pečata

Filmske slike što nam ih je Bergman podario u Divljim jagodama neke su od najljepših o Ljubavi i međuljudskom razumijevanju. Od smrti i umiranja gore je samo nepovjerenje i hladnoća u međuljudskim odnosima!

Nakon vrlo skromna ciklusa katoličkoga moralista / ateista Roberta Bressona, Filmski programi ponudili su nam kudikamo obilniju filmsku gozbu. Sin luteranskoga pastora, Ingmar Bergman predstavljen je mnogo reprezentativnije. Filmski mag koji nas je, u devedesetoj godini, napustio ovoga ljeta, ostat će jednim od nekolicine autora za koje će se reći da označuju fenomen filma kao takav, po sebi. Za neke najveći redatelj sedme umjetnosti, simbol umjetnika i intelektualca, za druge pak pejorativ onoga pretencioznog u samu mediju kinematografije – Bergman ostaje svojevrstan čovjek-koncept, pojam i brand umjetničkoga filma.

Poput R. W. Fassbindera, veliki Šveđanin bio je i čovjek kazališta. Oba su stvorila i kazališne trupe, putem kojih su sublimirali beskrajnu životnu energiju. Na samim počecima, obojica su snimali gotovo manijakalno, želeći utažiti strast za životom. Stvarateljski intenzitet dvojice autora poslije nije ponovljen ni kod ijednog trećeg. Bergman sam poslije će usporiti taj iznurujući tempo. I dok je Fassbinder bio pol strasti koji je izgorila u nagonu, Bergman je dugovječnošću uobličio pol intelekta, no jednake umjetničke strasti i nerva.

Godina 1957. pokazala se prijelomnom u Bergmanovoj karijeri. Iste je godine snimio dva filma koja su dijelom svake kinematografske povijesti. Sedmi pečat (Det sjunde inseglet) i Divlje jagode (Smultronstället) više su od filmova. Oba, naime, označuju onaj napor što se filmu kao takvu činio nedostižnim – spoznaju Boga i Smisla života. Dok Sedmi pečat vrhuni u svojoj vizualnosti, slici partije šaha između Viteza (Max von Sydow) i Smrti (Bengt Ekeroth), Divlje jagode filmski sublimat dosežu u neprikazivomu, u psihi ostarjela profesora (Victor Sjöström) koji preispituje isto Ono nespoznatljivo poput dva prethodeća mu aktera.

Sedmi pečat kao da proizlazi iz strukture Heideggerova Bitka i vremena (vjerojatno najvažnije filozofijske knjige prošloga stoljeća)! Spoznaja konačnosti u filmu ima presudnu ulogu. Vitez je suočen sa Smrću u šahovskoj partiji koju ne može dobiti. No, es gibt Zeit! On ima vremena još jednom se upitati o smislu bitka-tubitka, pa onda i o smislu bitka uopće. Postoji li duša? Ima li života nakon smrti? Ima li, na koncu, Boga? Ako ne, čemu sva ova patnja koju su Vitez i njegov štitonoša (Gunnar Björnstrand) vidjeli u kugom poharanoj Švedskoj 14. stoljeća? Dobra vjera i znanje pokazuju se nedovoljnima za bilo kakvo spasenje. No nakon sumorna početka i dojmljive sekvence u kojoj se Vitez i njegova pratnja iscrtavaju kao likovi na iskrivljenom obzoru, pozadini neizbježne smrti – pojavljuje se svjetlo. Jof i Mia, putujući umjetnici, preživljuju. Upravo ta, novozavjetna kategorija Ljubavi prevladava kosca i šahista – Smrt samu! Ekspresionistički građen, Sedmi pečat film vizualna je metafora svih Bergmanovih filmova. Kao nagovještaj konačne pomirenosti s konačnošću, film završava sunčevim sjajem. Taj sjaj prorokuje i Bergmanovo raskidanje s tamom metafizike. Uvjereni autorov ateizam krajnje će uobličenje doživjeti u Filmskoj trilogiji, koja u posljednjem dijelu sažima odnos čovjeka i boga u jednoj riječi... Tišina (1963).

Divlje jagode, pak, preispitivanje je smisla egzistencije u modusu bitka-k-smrti. Ostarjeli profesor Isak Borg (Sjöström, najveći švedski redatelj nijemoga razdoblja) na kraju životnoga puta želi se pomiriti sa svojim najbližima. Ponajprije sa snahom (Ingrid Thulin). Tjeskoba (također, egzistencijal!) pritišće staroga profesora fizike. U nizu epizoda, kroz reminiscencije, pred njime se odmotava navlastiti promašeni život. Čudesna sekvenca sna, s ljudima bez lica, u ekspresionističkom kontrastu fotografije, također ostaje jednom od najdojmljivijih slika filmske povijesti. Bergman se koristi svojom Laterna magica kako bi iskazao najiskonskiji ljudski strah – od smrti. (Konjska pak zaprega filmofilska je i ljudska posveta Sjöströmovu filmu Kočijaš /1920/!) Kao netko tko se pomiruje sa svojom konačnošću, Bergman u Divljim jagodama očitava svoj svjetonazor. Čovjek se ne može pomiriti s Bogom, koji ostaje tek – Tišina. To mu je moguće jedino s najbližima, drugim ljudima, u »nemogućnosti konačne spoznaje o beskonačnom«. Filmske slike što nam ih je Bergman podario u Divljim jagodama neke su od najljepših o Ljubavi i međuljudskom razumijevanju. Od smrti i umiranja gore je samo nepovjerenje i hladnoća u međuljudskim odnosima!

Sedmi pečat i Divlje jagode dijelom su ostavštine Bergmana kao metafizički religijski zainteresirana umjetnika... Jednostavno, filmska umjetnost sama!

Marijan Krivak