Ima li hrvatska književnost (svijetlu) budućnost u Europi?

28. zagrebački književni razgovori, Hrvatska književnost na europskim sveučilištima, Zagreb, 11–14. listopada 2007.

Ima li hrvatska književnost (svijetlu) budućnost u Europi?

Europa nisu dokumenti i papiri koji se usuglašavaju i potpisuju. To je posao ministara i vlada. Europa su jezici. A to znači i književnosti i kulture. Želeći u Europu kao administrativno-monetarnu zajednicu, moramo Europu kao kulturnu i intelektualnu zajednicu raznolikih naroda upoznati sa sobom i svojom kulturnom baštinom kako bismo se i mi koliko-toliko uspješno nosili s integracijskim procesima ulaska u veliku Europu, čiji smo dio

Društvo hrvatskih književnika (DHK) i ove je godine organiziralo tradicionalne Zagrebačke književne razgovore (ZKR) – i to 28. po redu od osnutka 1966. godine. Središnja tema kojom su se sudionici 28. ZKR-a bavili od 11. do 14. listopada ove godine bila je Hrvatska književnost na europskim sveučilištima. Gosti Razgovora bili su uvaženi sveučilišni profesori s istaknutih europskih sveučilišta. Poimence: Venko Andonovski sa Sveučilišta Sv. Ćiril i Metod u Skopju, Makedonija; Ena (Esadova) Begović s Univerziteta u Sarajevu, BiH; Barbara Czapik-Lityńska sa Šleskog sveučilišta u Katovicama, Poljska; Zdzisław Darasz sa sveučilišta u Varšavi i Lođu, Poljska; Fedora Ferluga-Petronio sa Sveučilišta u Udinama, Italija; Silvio Ferrari sa Sveučilišta u Genovi, Italija; Renate Hansen-Kokoruš sa Sveučilišta u Mannheimu, Njemačka; Renata Jakić sa sveučilišta u Freiburgu i Bambergu, Njemačka; Csaba Gy. Kiss sa Sveučilišta Lóránd Eötvös u Budimpešti, Mađarska; Gun-Britt Kohler sa Sveučilišta u Oldenburgu, Njemačka; Goran Krnić sa Sveučilišta u Oldenburgu, Njemačka; István Lőkös sa Sveučilišta u Debrecenu, Mađarska; Jochen Raecke sa Sveučilišta u Tübingenu, Njemačka; Gančo Savov sa Sveučilišta u Velikom Trnovu, Bugarska; Galina Tiapko s Moskovskog sveučilišta za međunarodne odnose, Rusija; te Bogusław Zieliński sa sveučilišta u Poznanju i Lođu, Poljska.

O samoj povijesti ove kako kulturno tako i kulturološki važne manifestacije bitnim se jedino nameće napomenuti da su Zagrebački književni razgovori preživjeli puna četiri desetljeća, burna u svakom pogledu. Moglo bi se reći da su Razgovori (p)ostali razgovorima bez obzira na aktualnu političku situaciju ili sustav. Otvorenost prema drugome, drukčijem i dijalogu (p)ostala je ona trajna vrijednost Razgovora koju ništa u trenutnim okolnostima nije moglo pokolebati.

No, vratimo se ovogodišnjim Razgovorima. Čak i površnim pogledom na gore popisana imena i zemlje postaju očitima dvije – nazovimo ih – radne premise, od kojih prva kazuje da je DHK i ovaj put dalo sve od sebe da u Zagreb dovede reprezentativan uzorak relevantnih gostiju, dok stvarnost one druge premise, mogli bismo reći, gotovo zabrinjava. A ona govori: predstavnika (geografske) sjeverne i zapadne Europe (osim domovine najvažnije svjetske slavistike, barem među neslavenskim zemljama – Njemačke) koji u svojim zajednicama i društvima prenose znanja i spoznaje o hrvatskoj kulturi na gornjem popisu nema. Ta činjenica, međutim, nije na dušu DHK kao građansko-civilne i neprofitne udruge.

Zabrinjava, zašto? Stoga što je, kako u pozivnom pismu 28. ZKR-a stoji, »u vremenu u kojem živimo, obilježenom dinamikom europskih integracija, danas više nego ikada postalo razvidno da su znanja i informacije o kulturološkim profilima pojedinih naroda i zemalja Europe bitan segment toga integrativnoga procesa i temeljitije spoznaje, jer bi integracije – bez supstance duhovnih profila i su-djelovanja suvremenih kulturnih postignuća – ostale tek okvirom bez sadržaja, onoga sadržaja koji evidentira europsku kulturnu raznolikost, a time i bit pojma.« Nadalje, »polazeći od toga da je živo književno stvaralaštvo (kao suvremeno nadograđivanje na baštinjene vrijednosti) jedan od elemenata na kojem su utemeljeni duhovni profili, te uvjereni u to da su europska sveučilišta ona koja na prvome mjestu o tome posreduju osnovna znanja«, nameće se nekoliko bitnih pitanja: poznaje li (zapadna) Europa (barem ona sveučilišna, odnosno intelektualna) hrvatsku književnost, odnosno kulturu i duhovni profil uopće, te – ukoliko je odgovor na prvo pitanje negativan – ima li potrebe da hrvatska (književnost) upozna zapadnu Europu sa sobom?

Evo i odgovora na prvo pitanje. Ne ulazeći u stručnu raspravu o tome trebaju li se jezik i književnost nekog stranog jezika predavati unutar predmetnog korpusa zajedno ili odvojeno, međuovisno ili u potpunosti neovisno, iz izlaganja predstavljenih na 28. ZKR-u postaje razvidno da je hrvatski jezik – pa tako i književnost, odnosno kulturna baština uopće – još zatočen u (oduvijek) fiktivnu kovanicu srpskohrvatski. Ili već neku od inačica, bilo da se ta dva jezika, kao i sve ono što jezična (i ne samo jezična!) neovisnost podrazumijeva, odvajaju veznikom i ili ili. Međutim, apsurdno je morati izvijestiti hrvatsku kulturnu javnost kao i relevantne javne institucije Republike Hrvatske da 2007. ta zbilja nije posljedica europskog nerazumijevanja i neprihvaćanja najnovije hrvatske i regionalne povijesti (iako još tragovi postoje, no u sve neznatnijoj mjeri), već da je riječ o primjeni Bolonjske deklaracije.

Tako se, primjerice, prof. Kohler žali da su »tijekom provedbe mjera preobrazbe propisanih odozgo, sveučilišni odsjeci zadnjih godina primorani iznova se odrediti i legitimirati. Pri tome su nerijetki među njima morali ograničavati svoj profil, odričući se u tom procesu vlastitih sastavnih dijelova. Upravo to je u sadašnjem sustavu najodbojnije – prisiljeni smo, barem u određenom smislu, postati krvnicima vlastite struke.« Kao i iz niza drugih referata, može se bez imalo dvojbe zaključiti da je tzv. bolonjski proces poguban za hrvatski jezik i književnost, kao uostalom i sve ostale male jezike, književnosti i kulture Europe. Administrativni činovnici europskih sveučilišta i ministarstava u čijoj se nadležnosti nalaze znanost i visokoškolsko obrazovanje prigrlili su parolu koja kaže: »Sveučilišta = tvornice znanja!« Ne želeći zvučati uvredljivo, važno je konstatirati da su tvornice sektor industrije i gospodarstva, te da se industrija i gospodarstvo povode isključivo zaradom. A to znači: tko ima, dobit će još, tko ništa nema, neće ništa ni dobiti, da se poslužimo riječima prof. Kohler. Dva opetovana kriterija po kojima se dodjeljuju sredstva odsjecima i katedrama za kroatistiku (ili slavistiku unutar kojih djeluju kroatistički studiji) jesu iskorištenost i broj apsolvenata. A prema tim se »mjerilima današnje obrazovne politike (ne samo po procjenama državnih revizora, za koje cijela slavistika predstavlja poduzeće koje proizvodi gubitke), kroatistika doslovno ne isplati.«

Iznenađenje svih iznenađenja uslijedilo je nakon saznanja da na neimenovanom njemačkom sveučilištu neimenovani profesor znanosti o književnosti posljednjih nekoliko godina predaje kolegij pod naslovom Mogu li se Miroslav Krleža, Ivo Andrić i Meša Selimović smatrati jugoslavenskim autorima?. Izvorom ovog podatka bila je prof. Ferluga-Petronio, koja zaključno kaže da je svaki komentar suvišan. Godine 2007. svi ćemo se s time složiti.

No, ni Italija kao druga čisto zapadnoeuropska država s predstavnikom na ovogodišnjim Razgovorima ne zaostaje za Njemačkom – Katedri za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Udinama ove je akademske godine dodijeljeno svega 400 eura za nabavu knjiga.

Umjesto komentiranja te opravdane jadikovke, valja ovu lamentaciju smisleno povezati sa sljedećom očitošću koja proizlazi iz bibliografija priloženih radovima 28. ZKR-a – popularnost medijski / novinski sponzoriranih tekstova (tzv. knjiga uz novine) i odveć je očigledna. Ne želeći naprečac zaključiti da je ta popularnost slijed isključivo jeftinih i ponešto dostupnijih knjiga na hrvatskome jeziku, niti želeći započeti raspravu o stručnim kriterijima izbora, te o osobnim i stručno-znanstvenim sklonostima svakog od gostujućih profesora, valja ipak konstatirati da se domaće institucije (kao što su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, Zagrebačka slavistička škola) ne brinu (dovoljno) ne samo o zastupljenosti nego i o vrsnoći autora koji se na ovaj ili onaj način nađu na popisu proučavanih velikana hrvatske književne riječi.

Dakle, slijedom gore navedenog odgovor na prvo pitanje je, nažalost, negativan. No, tko je odgovoran za takvo stanje stvari – velika Europa kao kulturna i intelektualna zajednica raznolikih malih i velikih naroda svaki od kojih pojedinačno pokušava pre- i nadživjeti integracijske procese što bezbolnije i uz što manje negiranja vlastita identiteta, velika Europa kao administrativno-monetarna zajednica gospodarstvenih čimbenika koji pokušavaju pre- i nadživjeti globalizacijske procese što bezbolnije i uz što manje novčane gubitke, ili pak mala Hrvatska koja je (tek) na pragu tih istih integracijskih i globalizacijskih procesa?

Odgovor na to pitanje krije se u odgovoru na pitanje koje je u sklopu najave 28. ZKR-a postavio predsjednik Povjerenstva za ZKR, uvaženi akademik Ante Stamać, u prilogu snimljenu za emisiju HRT-a Hrvatska uživo 5. listopada ove godine. On pita: što je Europa? A odgovor koji daje glasi: Europa nisu dokumenti i papiri koji se usuglašavaju i potpisuju. To je posao ministara i vlada. Europa su jezici. A to znači i književnosti i kulture. Želeći u Europu kao administrativno-monetarnu zajednicu, moramo Europu kao kulturnu i intelektualnu zajednicu raznolikih naroda upoznati sa sobom i svojom kulturnom baštinom kako bismo se i mi koliko-toliko uspješno nosili s integracijskim procesima ulaska u veliku Europu, čiji smo dio.

No, je li stanje stvari uistinu toliko mračno? Iznimke, jasno je, postoje. I sve su mnogobrojnije. U Njemačkoj je, primjerice, utemeljeno Društvo njemačkih kroatista, udruga koja bi trebala postati platformom dalje suradnje s hrvatskim partnerima, kao i zalogom budućega razvoja. Još je mnogo posla pred njima – od pokretanja internetske stranice do stvaranja povoljnih (financijskih) mogućnosti osnivanja kroatističkog znanstvenog časopisa na njemačkom jeziku.

Spomena su svakako vrijedni i prevodilački te urednički napori tih istih profesora. Svaki gost profesor (samostalno ili sa svojim studentima) prevodi s hrvatskog, te uređuje različite antologije hrvatske književne riječi. Navedimo samo neke: prof. Lőkös preveo je Marulićevu Juditu i Pod starim krovovima Ksavera Šandora Gjalskog, a za svoju povijest hrvatske književnosti, A horvát irodalom története, 1997. zaslužio je i nagradu Davidias; prof. Ferrari preveo je Krležine Balade Petrice Kerempuha, a 2005. uručena mu je nagrada Davidias za prijevod na talijanski Kranjčevićeve »mletačke elegije« Frangeša; prof. Andonovski izdao je knjigu Matoševa zvona; 2000. godine nagradu Davidias prima prof. Ferluga-Petronio za svoju knjigu Grčko-latinski izvori u Junija Palmotića; prof. Tiapko i studenti s njezine katedre nedavno su izdali antologiju hrvatskoga pjesništva; prof. Zieliński (zajedno s K. Pieniążek-Marković i G. Remom) izdao je antologiju Widzieć Chorwację. Panorama chorwackiej literatury i kultury 1990-2005 (Vidjeti Hrvatsku. Panorama hrvatske književnosti i kulture 1990-2005), zbirku koja pruža pregled cjelokupnih kulturno-umjetničkih dostignuća, kao i društvenih promjena u Hrvatskoj posljednjih petnaest godina.

Odgovor na pitanje jesmo li sami sebi prioritet odgovor je na naslovno pitanje. Kada hrvatske javne institucije odrede mjeru do koje nam je stalo do ulaska u Europsku uniju uzdignute glave i nepokolebljiva stajališta o tome tko smo i što smo, koja i kakva je naša povijest, osobito ona kulturna – jer nas upravo naša mnogostoljetna kulturna baština jasno smješta na europsku kartu – naći će se i novca za sufinanciranje hrvatskih katedri i odsjeka, te stvoriti svi preduvjeti da se u sklopu Bolonje hrvatski jezik i književnost osamostale. Uistinu, mi jesmo mala zemlja s malim jezikom i književnošću, te je stoga nerealno težiti zastupljenosti na svakom europskom sveučilištu. No, to ne znači da smo primorani šutke prihvatiti namete integracija u veliku / veliku Europu.

Ana Janković Čikos