Ima li dna?

Ima li dna?

Javnost treba znati što se zbiva u pozadini neke političke ili poslovne odluke, ali nema potrebe da zna što se zbiva u bračnoj postelji. Novinari i urednici su ti koji postavljaju kriterije objavljivosti i krajnje je vrijeme da to čine na temeljima profesionalnih standarda i da ne služe niskim interesima koje promiču vlasnici kako bi povećali dobit medijskih tvrtki

Hrvatsko novinarstva opet se srozalo u glib senzacionalizma, tračeva, ogovaranja, iznošenja prljavog veša i to tako uspješno da bi se i piljarice i najgori psovači zastidjeli.

Serija tračeva i privatnih prepucavanja puni medije već neko vrijeme, ali sudeći prema posljednjim događanjima dosegnuli smo dno profesionalizma i etičnosti (ako dno uopće postoji).

Skandali i osobna svađa bivšega bračnog para Radeljak, Dikana i Vlatke kako im se tepa u medijima, primitivni ispadi Mamića, kojega više nitko ne može zaustaviti, te medijsko eksponiranje obiteljske drame Pukanićevih ne može se uvrstiti pod standarde profesionalnog i etičnog novinarstva.

Što je uzrokovalo ovu eskalaciju primitivizma? Zar samo trka za većom nakladom, slušanosti i gledanosti? Zar je imperativ publike »koja to traži« tako snažan? Zar više ne postoje osnovna pravila novinarstva?

Nema dvojbe, publika to traži. Gledanost HTV-ove emisije Otvoreno u kojoj je nastupio Zdravko Mamić znatno je porasla, barem prema izjavi voditeljice Dijane Čuljak Šelebaj. Htjeli mi to ili ne, skandali su tema dana, o njima se priča u kafićima, a čak je i čuveni YouTube preplavljen našim filmićima. Ništa nije skriveno od javnosti, pa tako možemo uživati u Mamićevu striptizu i pjevanju na Plesu, gledati konfrontaciju bivšega bračnog para, a sada krvnih neprijatelja koji se javno nazivaju imenima koja nisu za javnost i optužuju za djela koja izazivaju opće zgražanje. Novinari ne bježe ni od toga da objave suzno lice kolege koji proživljava obiteljsku dramu.

I, sve to zbog komercijalnog efekta? Zar se dobit u medijima može ostvariti samo na senzaciji, traču i ogovaranju? Zar više nisu dovoljne tragične prometne nesreće, politički skandali, pronevjere, zločini? Što je danas roba koja prodaje medije? Više nije dovoljno virenje kroz virtualnu ključanicu Big Brothera, sada moramo znati kakve su SMS-poruke izmjenjivali Dikan i Vlatka te vidjeti kako Mamić sprema crne čarape u crne gaće i koga »nabije na k...«. Cunami senzacionalizma snažno je preplavio i one medije koji su po definiciji javni i koji se ne bi trebali baviti takvim temama. Udarne informativno-političke emisije kako javne, tako i komercijalne televizije prostor posvećuju upravo takvim događajima i osobama. Novinari se pitaju što napraviti. Treba li prešutjeti Mamićevo divljanje na Plesu ili pred novinarima? Treba li posvetiti emisiju javne televizije bračnoj razmirici?

Denis Kuljiš u Otvorenom lakonski je objasnio: »Objaviti, ali kako?« Time smo došli do biti. Nije upitno imaju li mediji pravo objaviti neke, pa čak i skandalozne događaje javnih osoba, nego kako i gdje će to učiniti. Hoće li se prepustiti uličnom prepucavanju, kavanskom divljanju, ili će to prikazati poštujući dignitet osobe, te vodeći računa da ne povrijede i njih i njihovu obitelj. Najveće su žrtve tih skandala oni nevini u cijeloj priči, a kojima se i najviše manipulira: djeca! Vodi li itko od novinara i urednika računa koliku štetu nanosimo djeci koju zlorabimo kako bismo skandalu njihovih roditelja dali još veću draž, još malo pikanterije, još ono nešto što će izazvati dodatnu pozornost publike?

Osnovno je, dakle, kako izvještavati. Podleći niskim ukusima pa preplaviti novinske stupce, radiovalove, internet i TV-ekrane pikantnim otkrićima, SMS-porukama koje govore o dubokoj intimi pojedinca, iskopavanjem privatnih videosnimki i transkriptima privatnih razgovora ili povući crtu i ne objaviti ono što zadire u privatnost, a ne pridonosi ničemu, pogotovo ne potrebi javnosti da zna.

Javnost treba znati što se zbiva u pozadini neke političke ili poslovne odluke, ali nema potrebe da zna što se zbiva u bračnoj postelji.

Novinari i urednici su ti koji postavljaju kriterije objavljivosti i krajnje je vrijeme da to čine na temeljima profesionalnih standarda i da ne služe niskim interesima koje promiču vlasnici kako bi povećali dobit medijskih tvrtki.