I vruće i hladno

I vruće i hladno

Šutejeva interpretacija Wagnerova (iskustveno doživljena) viđenja stare legende u novome, rotirajućemu ruhu, i olujno je i burovito držala napetost do sama kraja. Velik orkestralni sastav obogaćen i furioznim instrumentom za vjetar na početku trećega, završnoga čina, moćno je i po svim grupama složno slijedio dirigentov dramaturški logično zgusnut, jednako furiozan ples po slojevitoj partituri

U huku velikoga praska po polju (i) zaglušujuće dinamičke prostranosti protutnjalo je zagrebačko gostovanje Simfonijskoga orkestra Radio Kölna pod i ne samo hitro nego i hitrissimo razvijenom rukom ruskoga prebjega, slavnoga i veleštovanoga Europljanina Semjona Biškova (Dvorana Lisinski, 9. listopada). U megalomanstvu geste vremenski i doslovno duga luka i trajanja bez uobičajene stanke, na taj se i vrući i hladni, dramatično poluteatralni stil s upitnikom oslonila i poluscenska, koncertna izvedba Wagnerova Ukletoga Holandeza (ista dvorana, 12. listopada), upisujući tako i možebitni novi (a još od Matačića zapravo stari) repertoarni zaokret u redovitu (pretežito simfonijskome) djelovanju Zagrebačke filharmonije i kazalištu i operi posebno priklonjena Vjekoslava Šuteja.

Bilo kako bilo, a za nastupa zapadnonjemačkoga radijskoga sastava i šefa mu dirigenta Biškova po svim je izvođačkim parametrima doista bilo i vruće i hladno, prvi novosezonski Svijet glazbe KDZ zvučno je otvorio vrata svoje obećavajuće ekskluzivne, u cijelosti orkestralne krasotice. Na tom je putu i autoritet znalca s bojama klasterskoga naboja u uspinjanju instrumentalnoga tuttija prema vrhuncima fortissima, prepoznao najbitnija obilježja dirigentskoga pravila Semjona Biškova, čija dinamična kretnja bez ostatka i sve do Sibeliusove Pete u zaključku ljubi krošnju vanjske glazbene ljušture. U nutrini brojnih kompozicijskih mladica, međutim, Biškov hitro prelazi s hladnoga zatišja na polje vruće dinamike, gdje agogički vez nadgradnje opće interpretacije kadšto i gubi snagu u potrazi za glazbenim sadržajem. A osim ustrajanja na efektu valjajuća crescenda s vrućim dinamičkim promjenama, baš u Straussovim Vragolijama Tilla Eulenspiegela stanuje i lik burleskno tragične tužbalice po intimi slučaja u izvanglazbenoj programnosti majstorski simfonizirane simfonijske pjesme. I zato je Tillova kronika najprije u rogu, a onda i u violini i u cijeloj galeriji orkestralnih (puhačkih) glazbala s klarinetom pod (Kerempuhovim!) galgama u zaključku, i protutnjala u dahu bitke za tonski masni, kasnojesenski oblak bez glavnoga lika, o čiji su spleen samoizabranstva članovi orkestra iz Kölna i dirigent Biškov objesili istina zanatski i tehnički vrlo dobru, vruću, ali i odveć suhonjavu, hladnu građu.

Središnje, solističko mjesto programa pripalo je mladomu violončelistu dvadeset šestogodišnjemu Gautieru Capuconu. I ponovno u stilu vrućih sokova i egzaltirane ushićenosti Dvořákovim američkim snom iz Koncerta u h–molu, kojemu je uza srčanu zaobljenost tona i nespornu muzikalnost francuski mladac mjestimično podario i intonativnu kolebljivost prema dolje te neizigranost brzih pasaža u okvirnim stavcima djela. Vrlo neobična, suzna agogika s naglascima na padajuću notu, ispunila je i ganutljivu sjetu središnjega Adagia, što će u upravo idealnu suglasju senzibiliteta prigrliti i sve vruće i sve hladne odlike maestra Biškova.

Prvo, pa muško za Điđijeva prvoga Wagnera u karijeri u muzičkome je smislu, pak, dodirnulo samo srce Ukletoga Holandeza, što je nakon mnogo godina i istina samo u koncertnome obliku, pod vodstvom Vjekoslava Šuteja ponovno ipak stigao do zagrebačkoga podija. Operu je u cijelosti prvi put izvela i Zagrebačka filharmonija, a u vrućemu ugođaju s hladnim propuhom za glasovno ocvalo pjevanje Njemice Brigitte Hahn u glavnoj ženskoj ulozi Sente – iskupljenice muškoga (Holandezova) usuda, hrabro je sudjelovala i ne odveć brojna (!) publika, bez stanke slijedivši stotinu i trideset petminutni tempo dramatičnih zbivanja na norveškoj obali. Iako označena i kao poluscenska, posljednja zagrebačka provedba te poeme oceana s početka Wagnerova hoda prema Gesamtkunstwerku, u minimalnim je i glumačkim pomacima protagonista s rekvizitnim praktikablom, stilskim stolcem i orguljskim podestom, slikala možebitni element svekazališnoga pod punim, bijelim radnim svjetlom standardno simfonijskoga koncertnoga podija. Tako ogoljela do jezgre glazbe sa još klasičnoopernom manirom i već prokomponiranim šumarkom lajtmotiva, Šutejeva interpretacija Wagnerova (iskustveno doživljena) viđenja stare legende u novome, rotirajućemu ruhu, i olujno je i burovito držala napetost do sama kraja. Velik orkestralni sastav obogaćen i furioznim instrumentom za vjetar na početku trećega, završnoga čina, moćno je i po svim grupama složno slijedio dirigentov dramaturški logično zgusnut, jednako furiozan ples po slojevitoj partituri, u kojoj važno mjesto pripada i norveškim mornarima i preljama, ovdje sjajno prikazanim u tonski ujednačenu pjevanju Zbora Zagrebačke opere (zborovođa Ivan Josip Skender).

U sekstetu vokalnih solista, njemačko–hrvatski kvintet odlično je odradio posao: od korektnoga Kormilara splitskoga tenora Saše Jakelića do pouzdana i sonorno lijepa basa makarskoga Zagrepčanina Luciana Batinića u ulozi Dalanda, primjeran je okvir za širenje prostora pozorno izgrađene pjevačke kulture, kojoj je prinos dala i zagrebačka altistica Martina Gojčeta Silić kao dadilja Mary. Njemački bariton Joachim Seipp u naslovnoj ulozi pomorca lutalice te hrvatski tenorski internacionalac Tomislav Mužek kao nesretni lovac Erik u cjelini su nosili izvedbu plastičnim dramskim naglascima, suvereno se krećući vagnerijanskim (i nadglazbenim) vremenom za sva vremena. Kružnica njihova interesa u svezagonetki biti il' ne biti, nije se nažalost, i ne njihovom voljom i zaslugom, susrela sa Sentom kao paradigmom čistoga u svakome pogledu. Ponajviše u onomu pjevačkome, kojemu je umjesto čvrsto postavljene intonacije, Brigitte Hahn ponudila tek šum popucalih visina u pianu sa subretskim dramoletnim izrazom. I zato je mrlja s glasovite balade i dueta s Holandezom iz drugoga čina, kao i prizor Sentine smrti iz finala, nepopravljivo nijemo, a glasno narušila integritet izvedbe od visoke četvorke, za čiju će peticu kakav budući (možda pravi, scenski) zagrebački Ukleti Holandez morati priskrbiti i glasovno spremniju i svježiju, prvu u nizu Wagnerovih junakinja sa žrtvenog oltara ljubavi.