Budno oko

Budno oko

Marco De Marinis, Razumijevanje kazališta; obrisi nove teatrologije, prev. Ivana i Boris Senker, AGM, Zagreb, 2006.

Odluka da se za hrvatsko izdanje De Marinisove knjige prevede samo njezin prvi dio nimalo nije narušila dojam cjelovitosti izdanja koje nas poglavljima o četiri discipline (semiotika, povijest kazališta, sociologija i antropologija) upoznaje s konceptom onoga što taj poznati talijanski teoretičar naziva – novom teatrologijom. Kako se navodi, knjiga je namijenjena ponajprije studentima izvedbenih umjetnosti, a njezina poučavateljska funkcija ne staje samo na informativnosti, odnosno upoznavanju s glavnim obilježjima kazališnih teorija. Ona ponajprije poučava o načinu kako pristupiti predmetu proučavanja, a koji spoznajemo prateći kako to radi De Marinis, čiji je pregled dosadašnjih teoretskih dostignuća kritički pogled unatrag, istodobno vođen vizijom o budućnosti određene discipline. Njegovi su prikazi pojedinih teorija obilježeni detekcijom dosadašnjih zabluda, otkrivanjem mogućih zamki teoretiziranja i iznalaženjem načina da ih se otkloni, ali i širenjem područja proučavanja, sa svrhom što otvorenijeg i objektivnijeg pristupa fenomenu kazališta.

Nije slučajno što raspravu o novoj teatrologiji otvara semiotikom, koja, unatoč dubokoj krizi u kojoj se našla, ima potencijal ostati u temelju kazališnih izučavanja, ali uz uvjet korjenitih promjena u metodološkom pristupu, koje uključuju odustajanje od tabua čistoće discipline i monopoliziranja kazališta kao predmeta proučavanja te preobražaj njezina položaja iz središnje discipline u središnju transdisciplinu – sveobuhvatni teorijski okvir unutar kojega će se koordinirati i usklađivati parcijalni pristupi. Kako bi istaknuo ključna pitanja za budućnost i opstanak semiotike, autor zahvaća u njezinu povijest, problemski sagledavajući faze razvoja u kojima izdvaja zasluge i ograničenja u teorijama pojedinih predstavnika, usredotočujući se na promjene u viđenju sama predmeta proučavanja, pa će ključnim momentom za semiotiku smatrati onaj u teoriji Tadeusza Kowana, kojim se kazalište počinje promatrati kao skup heterogenih jezika, čime predmet semiotike postaje sinkretičkim i multidimenzionalnim. Taj veliki pomak dovest će, kako se pokazuje, do proučavanja teksta predstave u odnosu na dva temeljna konteksta – kulturni i kontekst izvedbe. To će pak zahtijevati tzv. kontekstualnu analizu, različitu od tradicionalnih, što još jednom potvrđuje nužnost promjene u metodologiji teorije, u kojoj sada u središtu propitivanja stoji pojam kazališne relacije, a koji De Marinis primjenjuje u odnosu na gledatelja, govoreći o njemu kao o dramaturškom objektu ali i subjektu, ističući kako su ta dva lica ove relacije u praksi duboko isprepletena, te time naglašujući jednu od važnijih teza ove knjige – onu o povezanosti procesa produkcije i recepcije.

Poglavlje o semiotici po svome je konceptu i idejama unekoliko i paradigmatsko – isticanje nužnosti interdisciplinarnog pristupa, pitanja kazališne relacije, konteksta i gledateljeve recepcije te uspostave teorijskog modela elementi su koje nalazimo i u sljedećim poglavljima, dakako primijenjene unutar specifičnih pitanja svake pojedine discipline.

Razmatrajući odnos semiotike i povijesti kazališta, De Marinis ga naziva razgovorom gluhih, nalazeći razloge loše komunikacije u semiotičkoj sklonosti sinkroniji s jedne strane, te s druge u sklonosti povijesnoga pristupa da kazališne fenomene stavlja u krute kategorije te zatvara unutar evolutivne povijesti pojedinih žanrova. Govoreći o novom pristupu – povijesnoj semiotici, De Marinis pokušava definirati kazališni dokument, zalažući se za prošireno shvaćanje istog kao onog koji ne postoji unaprijed, sam po sebi kao određen sadržaj, nego je tek potencijal za aktualizaciju mnoštva značenja. Time dokument postaje ontološki različit od činjenice–predmeta koji dokumentira te uključuje i svaki drugi kulturni trag koji se može dovesti u odnos s kazališnim događajem, pri čemu De Marinis ne zaboravlja istaknuti opasnost od olaka proglašavanja bilo čega vjerodostojnim dokumentom, te se zalaže za definiranje kriterija takve, kontekstualne analize kazališnog događaja. Sociološkom pak pristupu De Marinis zamjera teorijsku i metodološku nehomogenost pa, unatoč primjerima Duvignauta ili Goffmana, čijim se teorijama opširnije bavi, smatra da ne postoji prava sociologija kazališta. Između dva sociološka pristupa – krivovjernog u kojem kazalište osvjetljuje aspekte društva, važnijim smatra onaj u kojem se pita može li društvo osvijetliti kazalište te mu posvećuje više pozornosti, podijelivši svoje dalje izlaganje na pitanja sociologije produkcije i recepcije, u kojoj unutar kazališne relacije odlučnim postaje proučavanje uloge gledatelja, za koje nudi Kazališni sustav recepcijskih preduvjeta kako bi se izbjegla opasnost mehaničkog pristupa, svojstvena sociološkoj disciplini.

Posljednje poglavlje, posvećeno antropologiji kazališta, u središte interesa dovodi pitanje o temeljima glumačkog ponašanja, pri čemu će De Marinis posegnuti za Barbinim tumačenjima predizražajnih načela. Podvrgnuvši Barbinu teoriju vlastitoj kritičkoj analizi (koja nam se time u tom, ponešto drukčijem, poglavlju pokazuje u svoj svojoj snazi), De Marinis ukazuje na nedorečenosti Barbinih teza ali i na njihovu otvorenost novim interpretacijama. Istaknuvši kao najvažniji Barbin prinos uspostavu međustadija ili nultog stupnja komunikacije kao pretpostavke glumačkog / kazališnog čina, De Marinis će upozoriti na to kako ga se ne smije shvaćati isključivo biološkim temeljem jer je svaka genetski određena radnja već kulturno prerađena, a ta će ga ideja dovesti i do razmatranja pojma mentalnoga predizražajnog te napokon, kao i prije, do razmatranja relacije glumac – gledatelj.

U zaključku na kraju poglavlja o antropologiji, koji govori o izazovu bačenu semiotici – da se spusti na tlo i počne kretati područjem stvarne kazališne djelatnosti i empirijskog eksperimentiranja, ponovno čitamo nešto što se može shvatiti vodećom misli ove knjige. Kako bi je potkrijepio, De Marinis nas vodi putovima četiriju disciplina nalikujući spretnu vodiču koji upozorava na moguće kamenje spoticanja, zavodljive stranputice, ali i ukazuje na posve nove perspektive koje se otvaraju na tome putu. Poticanje na hrabro koračanje istodobno prati ustrajavanje na budnom oku kako se ne bi zastranilo, što je nužno jer upravo obrisi njegove nove teatrologije ustrajavaju na vlastitom zamućivanju – labavljenju granica između pojedinih disciplina. Iako knjiga ne obuhvaća neke suvremenije teatrološke pristupe, kriteriji koje postavlja De Marinis općeprimjenjivi su u svim vremenima i oblicima kazališnih istraživanja.

Ljubica Anđelković