Budimpešta – Zagreb: s povratnom kartom

Budimpešta – Zagreb: s povratnom kartom

Znakovi i tumačenja

I što mi je ostalo od Zagreba? Odresci iz novina, papiri s bilješkama, hrvatske riječi, knjige. Sjećanja na susrete, razgovore, fakultetska predavanja. Lica kolega s Filozofskog fakulteta (na mađarskom bi se to drukčije zvalo, ali bilo bi pomalo čudno kao da na hrvatskom napišem Bölcsészkar), studenata, prijatelja. Soba katedre za hungarologiju natrpana stolovima, policama s knjigama, stari električni pisaći stroj u njoj. Nagomilani znakovi. Dijelovi ulica, plavi tramvaji koji polako kaskaju, kavane u središtu grada pune burkanja života, gostionice, nezgrapne kutije šibica i prijazni gradski zakuci. Izvanprostornost i udomaćenost. Iza sebe neprestance sam osjećao – sa mnom je bila – Mađarsku, ali kao da sam postao malo slobodniji od nje. U Hrvatskoj me nikada nije toliko srdila sva glupost politike, ta se igra nije ticala moje kože. Bez ikakve vezanosti mogao sam učiti hrvatsku prošlost i sadašnjost. Kao izletnik pohodio sam njezine vrtove kulture, prebirao sam od plodova prema svojoj volji, nisam morao polagati ispit.

Prate me priče, tekstovi, riječi. Da ih ponovno izgovaram. Što li znače, to me zanima. S vremena na vrijeme preda mnom se vrte slike hrvatskoga kaleidoskopa, bez ikakve logike. Stapaju se jedna u drugu, jednom oštrije, drugi put im se obrisi pretapaju, teško mi je zapamtiti ih. Želio bih biti načisto s njima. Imenovati ih i protumačiti. Onako kako se izrađuje krpara, izmjenjujući motive i boje, već kako mi koji komad dospije pod ruku. Ime te književne vrste nije mi poznato. Recimo: redovito putovanje s povratnom kartom. Između dva grada, dvije kulture, dvije nacije. Od danas do tolikih jučer, a jedno jučer je možda i pet ljeta, kao bilo koji dan prošlih godina. U hrvatskoj sredini. Iliti: kakvim u njoj vidim svoje mađarsko sebe i kakvo će biti hrvatsko procijeđeno kroz mene, kroz jednog Mađara. Nije znanstvena analiza, nego iskustvena.

Pet godina – stotinu putovanja

Putujući profesor. Kakva bi to bila vrsta? Kao putujući glumac ili drotar. Tako nešto. Otputuje, poučava, drži ispite, po završetku posla odmagli. Gostujući profesor – koji se pojavljuje na danome mjestu kao gost. To u svakom slučaju bolje zvuči. Jasno ima u tome privremenosti, obilježja prijelaznosti. U nas se negdje u osamdesetima proširila vrsta putujućih fakultetskih profesora. Andrzej Vincenz, moj prijatelj po ocu iz Poljske (bavio sam se radom njegova oca, pisca koji je za vrijeme svjetskog rata pobjegao u Mađarsku), stanuje u Heidelbergu i dugo je vremena išao predavati na fakultet u Göttingu. Preko gotovo cijele Njemačke. Moji su putovi bili kudikamo kraći. Počeo sam s Miskolcom, a nastavio sa Zagrebom 1994. godine. Tamo sam od ljeta 1999. postao gostujući profesor mađarske književnosti. Dvaput mjesečno morao sam ići na put, većinom na tri, rjeđe na četiri dana. U tih pet godina tek jednom nisam mogao otići. Kad mi je umro otac.

Nikada nisam izračunao koliki je taj put bio, gledajući prevaljenu daljinu, a ni to koliko sam vremena ukupno mogao provesti dolje. Gledajući unatrag, ipak sam znatiželjan. Pet sam godina redovito putovao između Budimpešte i Zagreba. Računajući godišnje deset mjeseci, to je ukupno okruglo stotinu putovanja tamo i natrag. Ako gledamo prevaljenu daljinu, jedan put je 370 kilometara, tamo i natrag 740. Na sto putovanja to bi značilo otprilike 74.000 kilometara. Vremenski gledano (prema službenom voznom redu, najbrži vlak putovao je pet sati te sam uglavnom njime dolazio i odlazio, iako mi to nije uvijek uspjelo) na putovanja između ta dva grada odvrtilo se 1200 sati mojega života. Kako god računao, to je barem pedeset dana. Radnih sati i dana, jer sam se ponedjeljkom ujutro putem dolje redovito pripremao za predavanja, a na povratku sam vrijedno slovo po slovo čitao hrvatski dnevni i tjedni tisak. Ako računam vrijeme provedeno u Hrvatskoj, od listopada 1999. do listopada 2004, to je bilo najmanje 350–370 dana. Godina dana. Moja hrvatska godina. Koja je započela mnogo ranije i nije završila do danas.

Putovao nisam samo u jednu susjednu državu i natrag, nego sam se često koprcao u procijepu između dvaju jezika i dviju kultura. Jer ta granica je procijep, koliko god tanka bila linija na karti. No u zbilji, ako čovjek promatra s mosta, teško je može ugledati među vrtlozima Drave. To također sugerira neku tajnovitost. Svjetove Hrvata i Mađara, unatoč tome što su susjedni, kao da tamni zastor razdvaja. Dakako: jezik. Povijest 20. stoljeća. Bilo je vremena kad su samo ptice prelazile granicu. Ipak ne mogu objasniti kako je iz svijesti obaju naroda moglo nestati sjećanje na zajedničku prošlost. Krajolik kao da je s obiju strana rijeke isti. Lica, geste također sliče. U okusu jela odavde, s područja Drave, a ni istočnije, u predjelu Mohača i Osijeka, ne osjeća se razlika. Stoga sam mnogo glavinjao stranputicama povijesti. Ponekad kao da sam zalutao u podivljalo šikarje, gdje sam – poput Fabrija u njegovu romanu – mogao čuti slijepo lajanje zalutalog konjanika koje priziva Endre Ady (1877–1919), utjecajan pjesnik mađarske moderne.

Uvijek iznova iznenađuje me kako je naše povijesno sjećanje satkano na isti kalup, u kolikoj su mjeri naši mitovi slični, pa i ako je nužnost oblikovanja moderne nacije suprotstavila Mađare i Hrvate. Slike historizma lako su prenosive, kad bismo promijenili ovaj ili onaj natpis, nitko ne bi zapazio. Premda svoju povijest učimo odvojeno, zajednički dio također, skloni smo, osim nekoliko mađarskih kroatista i hrvatskih hungarologa, vjerovati kako je riječ o dvjema međusobno nezavisnim pokrajinama. Jasno da je različito. Mađar i Hrvat. Ali to je različitost u kojoj nije teško prepoznati sebe same. To je najdulje putovanje.

Csaba Gy. Kiss

S mađarskog prevela Helena Molnar