Moj veliki prijatelj Matija Skurjeni, rudar snova

Ususret izložbi Nepoznati Skurjeni (slike, crteži i grafike Matije Skurjenoga iz kolekcije Radovana Ivšića, Pariz), Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb, 25. listopada – 18. studenoga 2007.

Moj veliki prijatelj Matija Skurjeni, rudar snova

Mislim da čovjek sanja samo zato da ne bi prestao vidjeti. Možda će jednoga dana ta unutrašnja svjetlost izbiti iz nas pa više nećemo trebati nikakve druge.

Goethe, Srodne duše

Java nije još nikada do sada tako zastrašivala snove. Nikada nije bila tako zasljepljujuća, tako ljepljiva i tako opasna, nikada nije tako htjela potisnuti san. Ne samo – nekad nezamislivi – zatorni ratovi, koncentracijski logori, atomske bombe, nego i zahtjevi smrtonosnoga tehničkog napretka, vezani s neutaživim svjetskim financijama, zajednički razdiru tu krhku tvar od koje smo, po Shakespeareu, satkani.

Začudo, u takvom se svijetu pojavio Matija Skurjeni, čovjek koji je gotovo isključivo slikao svoje snove i koji je, osim toga, pronašao način da to ostvari. Prije nego što bi ujutro, kad bi se probudio, otvorio oči, on bi na komadiću papira, naslijepo, s nekoliko poteza, brzo nacrtao bitni dio svoga sna, dok mu se još nije potpuno izbrisao iz sjećanja. Tek kad bi u mraku završio tu grubu crtariju, koja će mu kasnije poslužiti kao podsjetnik da svoj san naslika u cijelosti, on bi napokon otvorio vjeđe i prozore.

No, Matija Skurjeni se nikada nije zadovoljio time da, slikajući svoje snove, prenese njihovu čudnovatost. Kao da ga je jedino zanimala prava težina sna koja određuje njihovu dubinu. I kao da samo iz te dubine naš život može biti osvijetljen. Može se reći da je cijela njegova slikarska avantura traganje za svjetlošću sna. To je traganje neuobičajeno u povijesti slikarstva. Da ga bar djelomično prikažem, i da pokažem kako mu je slikanje uvijek služilo da vidi onkraj slikarstva, ondje gdje svjetlo sna vraća svakom životu njegov centar težišta, evocirat ću svoje susrete s Matijom Skurjenim i naše dugogodišnje prijateljstvo.

Potkraj 1959. godine, moj prijatelj Ivan Picelj, slikar, poslao mi je iz Zagreba u Pariz, gdje sam živio već nekoliko godina, nekoliko fotografija slika i crteža Matije Skurjenoga, za koga nikad prije nisam čuo. Ta su djela odudarala od svega što se tada događalo u hrvatskom i francuskom slikarstvu, i tako su me oduševila da sam smjesta pokušao saznati nešto više o tom umjetniku, potpuno nepoznatom u Francuskoj. Ubrzo sam doznao da je Skurjeni rođen 1898. u Veternici, malom selu sjeverno od Zagreba, da je zbog siromaštva završio samo četiri razreda osnovne škole, da je bio rudar i željezničar; da je u Prvom svjetskom ratu poslan na frontu, ali je dezertirao u zeleni kadar; da je počeo slikati kao samouk već vrlo mlad, ali da se slikanju potpuno posvetio tek otkako je bio umirovljen, godine 1956. Od 1946. do 1950. pohađao je večernje tečajeve Likovne sekcije željezničarskoga kulturno–umjetničkog društva, gdje su akademski slikari prenosili željezničarima, slikarima–amaterima, temelje slikarskih tehnika. Na sreću, Skurjeni je znao ostati svoj: naučio je osnove tehnike, ali se nije dao zaraziti pogledima na slikarstvo svojih profesora.

Čim sam se malo bolje upoznao sa slikarstvom Matije Skurjenoga, odlučio sam o tome obavijestiti André Bretona i druge nadrealiste. U kavanu, gdje smo se svaki dan sastajali, donio sam jedne večeri ono malo reprodukcija što sam uspio skupiti. Breton i ostali prijatelji – među kojima kritičar José Pierre i nadrealistički slikari i slikarice Toyen, Jean Benoît i Mimi Parent – bili su ushićeni. Kako i ne bi! Slike s prividno živim tunelima, iskrsnulim na morskim pučinama (Veliki i mali) ili ispod željezničkih tračnica (San o putovanju), pa zagonetke koje je postavljao njegov svijet (San o budućem gradu), sve nas je to začaralo. Sjećam se da je Breton izjavio da se Picasso sa svojom golubicom mira može sakriti pred Skurjenovom Golubicom mira i slobode. Odlučili smo da za naš nadrealistički mjesečni bulletin Bief bar ukratko zabilježim to otkriće, pa sam u veljači 1960. objavio bilješku pod naslovom Novi prijatelj, popraćenu jednim crtežom.

Najednom me tada počela opsjedati luda ideja da Matiji Skurjenome organiziram izložbu u Parizu. Nikada se dotada, ni u Hrvatskoj ni u Francuskoj, nisam bavio slikarskim izložbama i nisam znao odakle početi. L'Étoile scellée (Zapečaćena zvijezda), u ono vrijeme jedna od rijetkih galerija sklona nadrealistima, i koju sam dobro poznavao, prestala je tada radom, a u Parizu nisam imao kontakta ni s kim tko bi pristao izložiti takvo slikarstvo. Osim toga, tko bi izložio slikara a da ne vidi bar jednu njegovu sliku u originalu? Nigdje u Francuskoj, nažalost, nije bilo ni jedne slike Matije Skurjenoga, a povrh toga nisam imao ni njegovu adresu.

To se događalo godine 1960. i 1961, koje su za mene bile pune događanja. Prva sam dva mjeseca svakodnevno obilazio veliku međunarodnu nadrealističku izložbu Exposition inteRnatiOnale du surréaliSme – kojoj je tema bila erotizam i koju sam sonorizirao ljubavnim uzdasima. Nedugo zatim, legendarni Jean–Jacques Pauvert objavio mi je dramu Airia (francusku verziju Dahe koju sam na hrvatskom napisao 1940–41), a kada sam naišao na čudesni ručno rađeni papir, proizveden u prastaroj manufakturi Richard–de–Bas (u pogonu od 1326. do danas) odlučio sam u Éditions surréalistes objaviti knjigu Mavena. Imao sam sreću da se ta poema svidjela Joan Miróu i da ju je on ilustrirao originalnom litografijom u sedam boja. Knjiga je bila tiskana u 95 potpisanih i numeriranih primjeraka. Miró je na moje veliko iznenađenje uzeo za sebe samo pet primjeraka, a sve je druge – za koje nije bilo teško naći ljubitelja spremnih da ih nabave – poklonio meni. Tako sam, napokon, poslije mansarda i sobičaka, mogao iznajmiti stan, i to u srcu stare pariške Latinske četvrti, 42 rue Galande, gdje su se poslije održavali brojni nadrealistički sastanci.

Cijelo sam to vrijeme i nadalje mislio na Skurjenoga. Napisao sam pjesmu Pustolovina, posvećenu njemu, preveo nekoliko njegovih izreka i sve to, zajedno s tri reprodukcije njegovih slika, objavio 1961. u pariškom časopisu »Phases«. I nadalje nisam znao kako s njime doći u direktnu vezu, a tome je odmogla i činjenica da sam početkom te godine bio skandalozno, bez razloga, isključen iz Društva književnika Hrvatske. Bilo bi to, dakako, nevažno, da mi taj administrativni akt jedne službene ustanove nije automatski zatvarao većinu vrata u bivšoj Jugoslaviji. Neko sam vrijeme naime pomišljao da odem u Hrvatsku osobno posjetiti Skurjenoga, ali mi se to poslije spomenutog isključenja činilo previše riskantnim. Napokon, došao sam u kakvu–takvu vezu sa zagrebačkom državnom Galerijom primitivne umjetnosti (zapravo muzejem) i s njezinim kustosom, dr. Mićom Bašičevićem. Javio sam mu da bih želio organizirati izložbu Matije Skurjenoga i da bi mi olakšalo pregovore s pariškim galerijama ako bih dobio na posudbu jedno manje ali reprezentativno djelo tog slikara.

Poslije dosta dugoga čekanja, dr. Bašičević mi je odgovorio da mi Galerija neće posuditi nego, u ime Matije Skurjenoga, pokloniti sliku U počast Gorgoni. Nikada nisam tražio poklon, nego samo posudbu, pa mi je to lakše bilo odbiti to djelo, uvjeren da sigurno ima značajnijih slika da se Skurjenoga predstavi u Parizu. Gorgona je bilo ime jedne zagrebačke grupe artista u kojoj je tada djelovao i Mića Bašičević. Činilo mi se, međutim, da u Parizu treba predstaviti u prvom redu Skurjenoga, a ne propagirati grupu koja me zbog svoje estetske i ideološke konfuznosti nije oduševljavala. Stoga sam zamolio da sâm izaberem jednu drugu sliku. Nažalost, Bašičević mi je u ime Galerije službeno odgovorio da to nije moguće, nego da je odlučeno da mi pošalju drugu, meni nepoznatu, sliku Plaža ispod Susedgrada.

Za kraće sam vrijeme iz carinarnice na aerodromu Orly dobio obavijest da mi je stigao paket za koji je trebalo podmiriti carinu, što me malo zabrinulo. I zaista, tamo me čekao zelenkasti tuljac (sačuvao sam ga do danas), u kome je bilo smotano veliko slikarsko platno oslikano uljenim bojama. Uspio sam uvjeriti carinika da je to poklon nekoga mog (izmišljenog) ujaka, nedjeljnog slikara, pa mi nije naplatio preveliku carinu. Kad sam kod kuće napokon potpuno razmotao platno i vidio sliku na svjetlosti, bio sam očaran. Pokraj svega ostaloga – njezine nježne svježine, proljetne šume na desnoj polovici platna, humora ljubavnih igara na obali i u vodi rijeke Save, vlakova koji idu u protivnim smjerovima na pruzi nekadašnjeg Simplon–Orijent–Ekspresa – pogled mi je privukla ruševina Susedgrada koja dominira cijelim pejzažem i koja svojim preplitanjem spolova (jedan u drugome) svjedoči o vrtoglavosti i zagonetnosti slikarstva Matije Skurjenoga.

Danas mi se čini značajnim da je prva Skurjenova slika, koju sam držao u rukama, bila komponirana upravo oko te seksualizirane ruševine. Cijeli naboj tog platna kao da dolazi od tog čudnog spomenika koji se diže u sredini kao simbol, ne neke biseksualnosti, nego dvostruke afirmacije dvaju spolovila, implicirajući istodobno njihovu jednaku važnost i njihovu nerastavljivost. Ne samo da ona ne mogu biti evocirana jedno bez drugoga nego, još važnije, kao da mogu biti evocirana samo jedno u drugome. Gledajući danas druga Skurjenova platna, mogao bih reći da gotovo nema nijednog njegova pejzaža bez – najčešće aluzivnih – znakova te dvostruke seksualnosti, kad grmlje i tuneli skrivaju i otkrivaju svoju isprepletenost.

To je preplitanje dvaju spolova katkada jasno prikazano kod jednog te istog bića, čovjeka ili životinje, na primjer na crtežu Dvorski Čupač Očiju, lica iz moga komada Kralj Gordogan, ili na crtežu Medvjedi. Čini se da je to tako bitno za Skurjenoga da bi se odraz toga mogao vidjeti i na njegovoj najzagonetnijoj slici Akrobati, sagrađenoj oko nekog podjednako muškog i ženskog lika, čija dvostruka glava, izranjajući iz nekoga bjelkastog ruha, podsjeća na dva zagrljena ljubavnika. Pretpostavljam da ta erotska isprepletenost za Skurjenoga znači neku vrstu vraćanja čarobnosti svijetu ili neko novo začaravanje svijeta. Primjer je za to – jedan od najljepših hvalospjeva ljubavi i humora – izvanredna slika U prirodi, na kojoj se prepliću dvije mrkvice prepune radosti zbog njihova susreta. Kao da harmonija svijeta zavisi samo o tom prožimanju dvaju spolova. Nastanak Cvijeta ljubavnika, kako nam Skurjeni pokazuje, također divno o tome svjedoči, jer ljubavnici zagrljeni u truplu stabla – jedno spolovilo u unutrašnjosti drugoga – seksualiziraju to stablo za beskrajni procvat. Zaista ne znam ima li u svjetskom slikarstvu koji drugi primjer sličnog erotskog odjekivanja, to jest slične mise en abîme. Za mene, nema sumnje, upravo je zamah te erotske vizije svijeta ono što potpuno izdvaja Skurjenovo slikarstvo od naivnog ili primitivnog hrvatskog slikarstva.

Onoga dana, kad sam dobio sliku Plaža ispod Susedgrada, bio sam, dakako, sretan što imam pred očima takvu sliku, ali ona, nažalost, nije odgovarala djelu kakvo sam želio, kako bih privolio pariške galeriste da Skurjenome prirede izložbu. Bila je s jedne strane prevelikog formata, da bih ju mogao lako prenositi, a s druge strane bio sam uvjeren da bi ih neki zapanjujući njegov prostor s tunelima, zjapećim usred ravnice, mogao osvojiti na prvi pogled.

Dakako, i prije nego mi je stigla ta slika, nastavio sam tražiti mogućnost za izložbu Skurjenoga u Francuskoj. Upravo sam tada slučajno upoznao Avdu Romića, vlasnika galerije Mona Lisa, smještene u centru Pariza, pa sam mu odmah počeo govoriti o Skurjenome. Bio je to vrlo susretljiv čovjek, porijeklom iz Sarajeva, što je bilo važno za pregovore sa Zagrebom. Dugo se ustručavao, strahujući da to nije dovoljno komercijalno slikarstvo. Ustrajao sam i uspio ga najzad nagovoriti da bar u načelu pristane. Dao sam mu adresu Galerije primitivne umjetnosti, s kojom je ubrzo stupio u kontakt i otputovao u Zagreb, gdje je započeo pregovore te posjetio Skurjenoga u njegovoj kući u Zaprešiću, nedaleko od Zagreba. Sa svoje strane, u rujnu 1962, objavio sam u nadrealističkom časopisu La Br ea che, čiji je urednik bio André Breton, novi članak o Skurjenome s dvije reprodukcije. Skurjenove slike našle su se tako u istom broju časopisa među djelima slikarice Toyen, Konrada Klaphecka, René Magrittea i Mimi Parent.

Na kraju se Avdo Romić definitivno odlučio za izložbu i fiksirao joj datume: od 15. studenoga do 31. prosinca 1962. Skurjeni mi je već 1961. poslao prvo pismo. Nažalost, pregovori se nisu vodili s njim osobno nego s Galerijom primitivne umjetnosti, pa su zato bili teški i spori.

Počeo sam raditi na katalogu, kome sam napisao predgovor i predvidio dodati svoju pjesmu Pustolovina, posvećenu Skurjenome. Skicirao sam maketu i sugerirao Skurjenome da nacrta nešto za katalog. Ubrzo mi je poslao niz crteža tušem i povrh toga predložak za originalnu serigrafiju za prvih 25 numeriranih primjeraka. Također smo dogovorili da za plakat reproduciramo litografiju Pomrčina sunca / Golub mira.

Čim je odlučeno da će se izložba prirediti, učinilo mi se da je vernisaž nezamisliv bez prisustva Skurjenoga. Kako sam odnedavno imao stan u Parizu, pozvao sam ga da dođe stanovati kod mene. Bilo je to prvi put da sam nekoga pozvao, a da se nisam uopće pitao nije li to neoprezno. Ne samo da ga nikada nisam vidio, niti išta pobliže o njemu znao, nego je on, povrh toga, bio bar jednu generaciju stariji od mene. Međutim, njegova su mi djela bila dovoljno jamstvo da će suživot biti lak, iako je moj novi stan bio samo dvosoban, bez mogućnosti potpune izolacije. Soba koju sam predvidio za njega bila je velika, a strop je podržavala debela hrastova greda od sedam i pol metara, bez potpornja, u toj staroj kući iz 14. stoljeća (poneki sam put pomišljao da je možda baš ovdje bio Dante kad je stanovao u ovoj pariškoj četvrti).

Na moju veliku radost, početkom studenoga 1962. Matija Skurjeni došao je vlakom u Pariz. Iako se dotada nikad nismo vidjeli, na kolodvoru smo se lako prepoznali. Na putu do moje kuće cijelo se vrijeme smješkao, ali je bio nekako zbunjen i nije mnogo govorio. Kad smo napokon stigli u stan, obratio mi se s »Gospon doktor«, pa sam ga odmah prekinuo i rekao da nisam nikakav doktor i da me zove jednostavno »Radovan«, što ga je još više zbunilo. Zatim mi se obratio s »Gospon kustos« – opet sam mu odgovorio isto. Malo je zašutio, a onda mi se obratio s »Gospon profesor«. Po treći put sam mu rekao da nisam ni doktor, ni kustos, ni profesor, nego »Radovan«. U tom sam trenutku opazio da je nešto zapelo na mojim starim vratima, pa sam ga načas ostavio sama i otišao po čekić i kliješta. Kad sam popravio vrata i opet sjeo do njega, rekao mi je sav sretan: »Pa vi znate delati s čekićem! Onda bumo lako!« Počeo me zvati »Radovan«, za nekoliko dana »Radek«, ja njega »Matek«, a ubrzo smo prešli na »ti«.

Poslije tog prvog »Radovana«, Skurjeni je otvorio svoj teški kofer, napunjen, kao u priči, tradicionalnim kolačima, kolačićima, orehnjačom, makovnjačom, velikim pečenim puranom, domaćim kulenom i šunkom… Sve mu je to bila priredila njegova žena Ivanka, zvana Hanika, umjetnica kuharstva.

To, međutim, nije bilo sve. On je, osim kofera, donio i neke pakete. Otvorio je jedan od njih, u kome je bio neočekivani dar za mene: smotano veliko ulje na platnu bez okvira, vjerojatno jedna od najljepših njegovih slika, tek dovršena, s naslovom Moj san šta se radi u Parizu rano u zoru. Od zadivljenja sam ostao bez riječi, ali nisam mogao dokučiti što slika prikazuje dok mi Skurjeni nije odao ključ.

Već sam rekao da mi je Galerija primitivne umjetnosti poslala u Skurjenovo ime na poklon sliku Plaža ispod Susedgrada. Nedugo poslije toga posjetio me u Parizu jedan kustos te ustanove, kojemu sam ponovio kako neobično cijenim taj poklon, ali da bih osobno izabrao drugo djelo, svakako manje, koje bih mogao, ako zatreba, lakše iznijeti iz kuće i pokazati galeristima. Zamolio sam ga da isporuče moju najsrdačniju zahvalu Skurjenome, ali da mu nikako ne kažu da izbor te slike po mome mišljenju nije bio najsretniji. Nažalost, unatoč tomu, prenijeli su mu što je trebalo prešutjeti, a što, sve do njegova dolaska u Pariz, nisam znao.

To je naime bio povod nastanka slike Moj san šta se radi u Parizu rano u zoru, koju mi je Skurjeni tada potanko opisao.

U njegovu snu, čudnovata zelena baraka na lijevoj strani slike prikazuje kuću u kojoj stanujem u Parizu. Lik u smeđem odijelu sam ja (do tada me on nikad nije vidio). Ustajem u ranu zoru (lik 1), zabrinut za njegovu izložbu, i izlazim od kuće. Odlazim na pariški aerodrom (lik 2), gdje mi iz aviona bacaju zeleni kartonski tuljac o kome sam već govorio. Nestrpljivo ga podižem (lik 3), a kada u njemu otkrivam platno Plaža ispod Susedgrada, na licu mi se čita veliko razočaranje (lik 4). Gotovo u sredini slike, u nekoj drugoj zelenoj baraki, nalazi se veliki krevet u kome leže dvije osobe. Prva, kao u nekom robijaškom ruhu, predstavlja samog Skurjenoga koji, zabrinut za izložbu u Parizu, ne može spavati. Druga prikazuje dr. Bašičevića, voditelja Galerije primitivne umjetnosti, kako leži na leđima i mirno hrče, jer ga baš i nije briga za izložbu. Skurjeni mi je povjerio također da me odjenuo u smeđe (to jest izgoreno, kajkavski: skurjeno) odijelo, kako bi se jasno vidjelo da nosim njegove boje, to jest da smo na neki način slični ili čak dvojnici.

Prvog je dana posjeta sve bilo tako dobro prošlo da se već iste večeri Skurjeni potpuno oslobodio i razvedrio. Činilo se kao da se poznajemo oduvijek. Ispričao mi je detaljno što mu je teško ležalo na srcu: njegove velike muke s dr. Bašičevićem, s kojim se u početku dobro slagao i čak mu crtežima ilustrirao tekst za mapu serigrafija Eulalija, ali koji je poslije diktatorski htio odlučivati ne samo o njegovim izložbama nego se pleo i u njegov slikarski rad.

Skurjeni mi je naknadno povjerio da tempera Pastir gmazova i ostale zvjeradi predstavlja također dr. Bašičevića, koji gazi preko lešina, spletkari i plete mreže kao pauk, a da je puž simbol njegove sporosti i lijenosti.

Idućeg sam dana, zahvaljujući prepunom koferu svoga gosta, pozvao Avdu Romića na veličanstvenu gozbu, gdje sam ugovorio s njime za sutradan prvi posjet galeriji Mona Lisa.

Još je ostalo Matiju Skurjenoga osobno predstaviti André Bretonu i ostalim nadrealistima, s kojima sam se sastajao svaki dan u šest sati u kavani La Promenade de Venus, kamo sam ga ubrzo i odveo. Svi su već za njega znali, pa je susret bio srdačan, ali bez mnogo riječi, jer Skurjeni nije govorio francuski. Breton ga je pozvao da sjedne do njega, okrenuo se nekoliko puta prema njemu i činilo se da ta dva vršnjaka razgovaraju pogledima. Skurjeni se, među ostalim prisutnima, upoznao tom prilikom s Toyen, koja mu je već otprije bila jako sklona, a prijateljski su ga dočekali i drugi nadrealistički slikari i slikarice – Jean Benoît, Mimi Parent, Jorge Camacho – kao i José Pierre, koji je kasnije napisao kritiku izložbe. Na kraju sastanka, Breton mu je rekao da je uvijek dobrodošao i obećao da će svakako doći na vernisaž.

Radovan Ivšić

(ulomak teksta iz monografskog kataloga izložbe)