Zvijezda padalica

Zvijezda padalica

Možda je Gaimanovu retrobajku ipak trebao režijski odčitati pajtonovac Terry Gilliam, a možda ne bi trebalo zanovijetati i pustiti je da bude ono što jest – zvjezdana prašina

Otkako je Harry Potter poharao globus, a Peter Jackson oživio Talkinovo carstvo, znanstvenu fantastiku ozbiljno je ugrozila gola fantazija. Od znanosti kao da se više ne očekuje da proizvodi robote i replikante te ostavlja tehnotragove po izmišljenu svijetu, nego da njime upravlja uz pomoć računalnih čarolija i rekreira svjetove kakve smo zamišljali dok su mnoge slikovnice još bile na papiru ili u snenom eteru dječje sobice. Ukratko: u modi su arhaični i arhetipski motivi bajke – romantični junaci, ugrožene djeve, vještice, zli kraljevići, ljudi pretvoreni u miševe, jednorozi, čarobne svijeće i kamenje, začarani zidovi i šume, a digitalnoj kutiji s trikovima i bojicama preostaje da njihovim tijelima dojmljivije manipulira.

Fenomen je svakako vrijedan ozbiljnije rasprave. No recimo za sada da je retromanija iščarobirala i Zvjezdanu prašinu, proznu fantaziju Neila Gaimana, a po njoj i istoimeni američko-britanski spektakl Matthewa Vaughna, u kojem se romansa susreće s hororom, a inventar grimovskih bajki s ponešto očekivanog i obvezno prepoznatljiva ultrazvjezdanog osoblja, maskirana i redizajnirana prema mjeri današnje publike navikle na kempovske prijestupe i pretjerivanja. Za razliku od Michelle Pfeiffer u još jednom od svojih (ovdje prilično radikalno dizajniranih) vještičjih izdanja, i Roberta de Nira kao transvestitski raspoložena nebeskog gusara imenom Shakespeare (!), za romantičnog junaka Tristana (Charlie Cox) jedina je granična crta transgresije čarobni zid koji rustično i mirno seoce Wall dijeli od olujnoga kraljevstva Stormhold. S onu stranu zida pala je zvijezda, a naivni je Tristan pomislio da će njome, dohvati li je, osvojiti srce ravnodušne seoske ljepotice Victorije. No, nije očekivao da će zvijezdu pronaći u liku djevojke Yvane (Claire Danes) te da je za njezinim moćnim srcem, koje navodno donosi kraljevsku krunu i vječnu mladost, već krenula dvostruka – prinčevska i vještičja potraga.

Kao što to obično biva, za napetost i spektakularnost osobito vizualiziranih bajki oduvijek su zadužene junacima suprotstavljene (zle) sile, ali i pokoji neočekivani pomagač koji im parira umijećem, dobrom voljom, a najčešće osebujnim stilom. U tom smislu, Matthew Vaughn itekako se potrudio da, umrežujući bajkovite motive i paralelne potrage u pustolovnu romansu prilično blijeda junačkog para, eksploatira spektakularni i performerski potencijal brojnih pobočnih likova. Osim triju prestarjelih vještica s dominantnom Pfeifferičinom, kojoj vlastite čarolije postupno nagrđuju ljepotu, tu je i sedam zabavnih kraljevih sinova: nesmiljena borba za očevo prijestolje jednog po jednog premješta na zagrobnu klupicu s koje prate i komentiraju nova zbivanja u svijetu živih. Dosjetka s kraljevićima-duhovima vizualno je efektna i duhovita, a ritmički podgrijava osnovnu liniju priče / potrage bez pretjerana ekshibicionizma, od kojega se, primjerice, nije uspio (a ni mogao) sačuvati de Nirov gay-gusar ex machina. Dakako, ima u tim (auto)ironičnim zvjezdanim eskapadama ili kratkim cameo-ukazanjima imena iz galerije slavnih (Peter O'Toole, Rupert Everett i drugi) intertekstualne enigmatike za odrasle. Jednako kao što se ikonografijom klasične bajke, ideologijom ljubavi i sretnog svršetka može (zao)kupiti naivna dječja mašta. Iako su mnogi odrasli zapravo zaigrana (katkada i opasno moćna) djeca, problem je u tome što neka djeca više nisu dovoljno naivna za gutanje prožvakanih poruka ni onda kada im prethodi epizodično atraktivno štivo. Možda je Gaimanovu retrobajku ipak trebao režijski odčitati pajtonovac Terry Gilliam, a možda ne bi trebalo zanovijetati i pustiti je da bude ono što jest – zvjezdana prašina.

Diana Nenadić